Gušti su gušti

(Snimila Vanesa Begić)

Nakon dugog radnog dana gušt je otići negdje na more, makar brzinski, sjesti na neku klupicu, ovisno o godišnjem dobu, gledati u more, neki pejzaž - a toga, srećom, u Puli ima u izobilju. I ništa nije (pre)daleko. Uz malo truda, svugdje se može pješke, za razliku od mnogih gradova. Gušti su gušti.

Sasvim je posebna lučica na Fiželi, nedaleko tvornice cementa. Pogled na pulsku luku, odmah ispod Baraka, na Uljanik, na marinu preko puta, a u lučici dvadesetak barki. I pokoji ribar koji se sprema za more.

Nešto posve drukčije od tipične turističke slike Pule, ostalih lučica i mjesta gdje su privezane barke. Industrijska Pula? I da i ne, ovisi kako se na to gleda. Za par minuta predaha, bez bojazni da će vas netko zagnjaviti nečim. Jer samo mjesto nije po sebi lijepo. Ali je posebno na neki način.

Uz ribare, one koji tu popravljaju barke, one koji rade tu blizu i nakon posla prođu na biru, majke iz susjednih zgrada koje prošeću djecu, ili pak pripadnike treće dobi koji malo ćakulaju - tu ima, vjerovali ili ne, i kupača. Pa i čitavih obitelji koje se kupaju, sunčaju…

Istina, nekada su postojala kupališta u pulskoj luci, znamo i za Vergarolu i tragičnu priču toga kupališta, a koje se nalazi tek malo dalje, kao i da se u pulskoj luci više (gotovo) nitko ne kupa. No, gušti su gušti. Bilo je tu odraslih, djece, onih treće dobi, plivali su među barkama s cementarom u pozadini, kao i cijelim zaljevom. Možda je stvarno neponovljivo.