Grijalica, dekica i makijato

(Snimio Duško Marušić Čiči)

Vrijeme je korone i mnogi u širokom luku, koliko god mogu, zaobilaze zatvorene prostore. Ljudi kukaju da im fali kulture, koncerata, umjetnosti, ali kada treba ući u zatvoreno kino ili kazalište, galeriju, mnogi se predomisle. Ide se samo po nužno i tada se biraju manje prodavaonice, prehrambeni marketi u susjedstvu. E, da su nam sada oni stari dućani s prodajom robe na pultu, bez kruženja među policama i kupcima u golemim tržnim centrima. Zato sada, još tamo od proljeća i prvog vala ovog gadnog virusa valjda najbolje posluju kiosci, pa tržnice, svi štandovi na otvorenom.

Tako i među ugostiteljima u ovoj korona-gunguli solidno plivaju samo oni s terasama. Tko bi makijato na otvorenoj terasi okupanoj dnevnim svjetlom radije zamijenio mračnim, često skučenim kafićem. Kako ljeti, tako i zimi. Pa na Mediteranu smo, pobogu. Ovdje nema pravih zima, a ove "bolesne" godine čini se bit će je još manje. Međutim, ima i u nas prohladnih dana, bure i kiše, a ima i osjetljivijih i boležljivijih ljudi koji ne mogu ili ne bi baš sjedili na hladnom. A među pulskim kafićima i restoranima terase s grijalicama, dajbože i dekicama nabrojiš na pol prstiju jedne ruke.

U Austriji, Njemačkoj, na još hladnijem europskom sjeveru to je potpuna normala desetljećima unazad. Ljudi sjede po cičoj zimi na ugostiteljskim terasama, pod crvenim svjetlom grijalica, zamotani u šarene dekice, čavrljaju, mašu rukama dok pričaju, ispijaju svoja pića, objeduju, i tako satima. Ne moramo daleko da bismo to provjerili: grijalice i dekice dio su redovnog zimskog inventara velike većine riječkih, zagrebačkih, ljubljanskih, da ne nabrajamo dalje terasa. Makijato ispijati na otvorenom, pod grijalicom i dekicom, šta ima slađe.

Naši ugostitelji, pak, čekaju da im to kupimo mi, iz gradskog proračuna?