Puljani vole alternativu

Ograda u Mletačkoj ulici (Arhiva)

Puljani vole kratiti. Ne mislim pritom da su dobri u matematičkim operacijama, već da vole raditi svoje vlastite putove, prečice i stazice. Nitko njih ne može natjerati da hodaju onuda kuda ih nogostup ili stepenice vode. Svaki kantun u gradu ima i alternativni pravac, najčešće preko zelenih površina koje utabaju svojim nožicama. Skrati se put za sekundu, dvije. Bitno je to, nema što. Radije preko blata i trave nego samo jedan metar dalje, po ravnom i čistom asfaltu, primijetio je nedavno jedan Puljanin.

U nekim slučajevima Puljani imaju pravo, nekada se put stvarno može dobrano skratiti. Eto, gledam već godinama školarce škole Veli Vrh koji put do autobuse stanice na Vodnjanskoj, prije benzinske, krate silazeći kozjim putićem niz padinu. Pritom truse kamenje i zemlju do ceste pa svako-toliko autobusno stajalište nastrada od kojeg većeg kamena. Možda ponekad i namjerno. Tome se doskočilo zamijenivši zadnji stakleni dio metalnim. No, učenici uređenu stazicu do busne nisu dobili.

Ima i primjera kada sila prevlada, pa čak i poslovično tvrdoglavi Puljani odustanu. Sjećate li se prelazaka ulice od tržnice do zgrade fakulteta. Nitko studentima i Puljanima mjesecima nije mogao utuviti u glavu da se ovuda, preko Mletačke ulice, naprosto - ne ide. Posađeno se zelenje preskakalo, ogradica se kidala, prijetilo se kaznama… No, na kraju se upornost isplatila i put se jednom za svagda zatvorio. Sada cestom voze automobili, a pješaci uredno čekaju prelazak na zebri nedaleko nekadašnjeg alternativnog pravca.

Čitala sam da u Danskoj investitori kada nešto sagrade, ne uređuju odmah i prilazne putove za pješake. Sačekaju koji mjesec da vide kuda ljudi prirodno prilaze, kojim se stazama kreću. Onda te utabane staze urede i probleme s pješačkim neposluhom nemaju. Nešto je očito trulo u toj državi Danskoj.