Gorka li je Dolcevita

(N. LAZAREVIĆ)

O, slatki živote! O, Dolcevito! O, gorak li je taj tvoj slatki život. O, zašto tako malo fasada tebe prigrli? O, zašto nitko ne da pare da se ova Pula malo ulicka, da joj barem vanjština bude lijepa kad već nutrina ponešto zaudara. O, fasade naše pulske! Tko li ih tako zapusti? Je li zato kriva Austrija, Italija, Jugoslavija ili Hrvatska? Nitko prstom da uperi.

U deset godina obnovljeno je samo 57 pročelja. To je 5,7 na godinu. U 20 godina ovim ćemo tempom biti na 114, u 40 na 228… Ali tada će onima s početka projekta Dolcevita, onima koje su prve krenule u obnovu već biti vrijeme za novo ušminkavanje, a većina zgrada još neće doći ni na red.

U čemu je problem? Sigurno i u tome što su u centru zgrade s malo stanara, sa svega nekoliko stanova po ulazu. Zatim i u činjenici da su stanari u starom gradu nerijetko slabijeg imovinskog statusa. A upravo su oni ti koji bi trebali platiti veći dio građevinskih troškova. Jer njihovi su stanovi pa time i zgrade, koje su, pak, proglašene kulturnim dobrom, što znatno poskupljuje cijelu priču.

No, što učiniti kada stanari to ne mogu, kad je jasno da oni nemaju taj novac? Hoće li Grad čekati da se takve zgrade uruše, da netko strada? Naravno, logični bi zaključak bio da Grad ne može sve platiti, da ne može na njegova pleća pasti sav trošak obnove, pogotovo zato što nije vlasnik.

Ali valja se prisjetiti ne tako davnih jugoslavenskih vremena, kada su stanovi dobivani putem poduzeća. Nisu to bile besprijekorne nekretnine, pogotovo ne u starom gradu, pa su stanari trebali u njih nešto i uložiti. Potom je u Hrvatskoj valjalo otkupiti te iste stanove, a taj se novac slijevao, odnosno slijeva se većinom u državnu, a puno manjim dijelom i u gradske blagajne. Za što su država i gradovi koristili, odnosno koriste ta sredstva? Je li se tim novcem moglo obnoviti fasade i u srcu Pule?