Galebovi, u blizini

(N. LAZAREVIĆ)

Gospođo novinarko, oprostite što Vam se javljam tako kasno. Ja sam ta i ta, i htjela bih da napišete jedan lijepi tekst o galebu koji je obavio nuždu usred grada, a tek sam izašla od frizera, svu me zaprljao, glasila je jedna kasnovečernja poruka koju sam dobila prije par dana od osobe koju osobno ne poznajem, samo preko drugih osoba.

A niti dva-tri dana prije dobila sam poruku jedne mlade mame koja se požalila da je njezina kćerka ostala bez marende već nakon prvog griza, također zbog te velike ptice. I da se to desilo i kćerki njezine prijateljice.

Ne treba pri tome pomisliti da su samo krhke curice žrtve galebova. Ne tako davno požalio mi se i jedan muškarac u četrdesetim, koji redovito trenira i u formi je, da je ostao bez štrudlice čim je izašao iz trgovine. Dakle, galebovi ne biraju, bila to žena koja se tek sredila kod frizera, krhke curice, snažni muškarci… Vrebaju koga god, odnosno tkogod u tom trenutku ima dobru hranu koja je njima primamljiva. A ta hrana, budimo realni, niti ne treba biti tako dobra, glavno da je ima, bez obzira bila ona iz finog restorana, dućana ili pak iz najgoreg fast fooda.

Dok jedni vode raspravu jesu li Golubove ili Galebove stijene, drugi vode bitku s tim otimačima hrane. Galeb dođe, uzme i ode, toliko je brz i nepredvidiv da je svaki pokušaj borbe u startu propao, niti se ne vidi odakle vreba.

Istina, svaka jedinka ima pravo na život, hranu i sve što joj spada. No, da se galebovi ipak vrate moru, plažama, stijenama, i da budu samo protagonisti lipih dalmatinskih (i ne samo) pisama?!