Galebarenje

(Dejan ŠTIFANIĆ)

Divan sunčan dan. Istina, malo je stislo, ali ako odjenete jorgan (to je ona nelijepa proštepana jakna punjena perjem) i smjestite se na osunčanu terasu s pogledom, idila je zajamčena.

Toliko je lijepo da je gotovo dosadno. I taman kad sam se zabrinula za gradsku štoriju, ususret mi ide žena s trokutom vruće pizze u rukama. Capricciosa. Fokusiram se na gljive i rastopljen sir. Pizza je bogata i mirišljava.

Ali, nisam jedini vrebač. Opasnost prijeti iza ženinih leđa, iz zraka, poput njemačkog bombardera. Žena nije stigla ni zagristi kad se na komadić tijesta stuštio ogroman galeb. Grdosija je velika, pa je prolaznicu usput ogrebala kandžama po glavi i obrazu.

"Udario me, mogao mi je oko ozlijediti", glasno se čudila žena, osvrćući se oko sebe. Pizza je ipak ostala u rukama, ptica je uspjela otkinuti tek komadić, iako je ženi prisjela.

Iza pernatog grabežljivca vrebaju drugi galebovi. Dok sjedite na osunčanoj terasi, čini se kao da ste na nekoj mondenoj plaži. Pijuckate kavu, a oko vas kliktanje galebova. Fali još samo šum mora. Samo treba paziti da vam galeb ne obavi nuždu na glavu. To bi bilo gore nego da vam je oteo marendu.

Isto jutro slušam na radiju Mirelu Holy kako govori o cirkularnoj ekonomiji. To je slično kao kruženje tvari u prirodi. I galeb je nekad bio dio tog prirodnog procesa, prije nego što ga je čovjek skrenuo s tog puta. U moru nema dovoljno ribe pa su se galebovi preselili na kopno, točnije na Kaštijun. Nakon što je deponij zatvoren, a Kaštijun postao tvornica otpada u kojoj više nema mjesta ni za galebove ni za bale prerađenog otpada, ptice su zagalebarile gradom. Ovdje ima hrane koliko hoćeš. Što u rukama prolaznika, što u gomili deponija strateški raspoređenih po cijelom gradu.