Fritaja s Muzila

(Milivoj MIJOŠEK)

Prije smrti Aldo želi proniknuti u samo jedan misterij. Sve što želi je saznati gdje njegov prijatelj Miro bere šparuge. Proklet bio, nikako da oda tajnu. A kao prst su debele, metar visoke. I rastu, navodno, kao trava, jedna do druge, čak i bez šparužine. Vidio ih je Aldo više puta, Miro ne propušta priliku da mu ih pokaže. Otkad su u penziji, cijelo društvo priča samo o tim njegovim vražjim šparugama. Ali Miro čuva tu tajnu kao da se radi o suhom zlatu, a ne o nekoj samonikloj biljci koja raste u gotovo svakom šumarku u Istri. Sve njih dvoje rade skupa, osim toga. Miro u šparuge ide sam. Ode rano ujutro, vrati se već prije ručka. I to s barem dvije pune vreće, one od Plodina ili Lidla. Znači, napuni prilično velike kesice. Nabere šparuga toliko da ne zna što će s njima. Neke smrzne, neke pokloni, neke proda. Taj na proljeće pojede i do tri fritaje na dan. Cijeli mu stan vonja po šparugama dan i noć. Aldo zna da ih Miro bere u Puli. U to se ovaj kune i Aldo mu vjeruje. Miro ne laže, samo jako dobro čuva tajne.

- Ali gdje u Puli?, uporan je Aldo. Osjeća da bi Miro ove godine mogao popustiti. Dokopat će se on informacije o toj lokaciji gdje rastu te, kako njegov prijatelj kaže, najmasnije šparuge u kraju.

- Zaboravi Aldo. Neću ti reći. Tamo ionako ne smiješ ići, miran je starac u svom odgovoru.

- A ti smiješ!?, rezignirano mlatara rukama Aldo.

- Pa, ne smijem ni ja, iskren je Miro kao i obično.

- Ako mi kažeš, obećavam da neću ići tamo. Ili se bojiš da ću, pošto sam bolji berač, sve pobrati, pa tebi neće ostati niti jedna, izaziva ga Aldo.

- Dobro reći ću ti, već si mi dozlogrdio, ali moraš tu tajnu odnijeti sa sobom u grob. To će ionako biti uskoro. Muzil.

- Što s Muzilom?

- Tamo ih berem, odgovara napokon Miro.

- Ali tamo se ne smije, zabranjeno je.

- Tako je, ne smije se. Znaju to već i šparuge. Zato se najbolje fritaje rade baš sa šparugama s Muzila, zaključuje Miro.