Evo mene među moje

Ilustracija (Pixabay.com)

Epidemija je čudna stvar, ona zbližava i povezuje ljude. Roditelji su upućeni da rade od kuće, djeca su poslana doma iz škola i iz vrtića. Sretne su obitelji konačno na okupu.

Drugim riječima, jutarnja je gužva u kući strašna. Kako se ukućani bude, tako se hvataju Wi-Fi-ja - tko je spor ili je bio zločest, prinuđen je trošiti mobilne podatke. I već tu rastu prve jutarnje tenzije. Veći mališan pojačava ton na TV-u jer prati nastavu za osnovce, onaj veliki povremeno izlazi iz sobe u pidžami i sa slušalicama u ušima da bi upozorio obitelj da se stiša zbog nastave povijesti, prava ili engleskog. Marljivi otac izjavu za novine mobitelom uzima na terasi, da ne čuju ispitanici taj kraval u kući kada je sretna obitelj na okupu. Snimku izjave preslušava na miru - u toaletu.

A kravalu je pridonio i onaj manji mališan koji bi u ovo vrijeme trebao biti u vrtiću. Cijelu je kuću pretvorio u ogromno igralište, nikom ne da mira, poteže ih za rukav, hoće da se igraju s njime.

"Bježi, mali, ja sam na poslu, a braća su ti u školi!" Mali više ne vjeruje ni riječ.

Svađaju se onda mališani oko tableta. Hoće li se rješavati zadatak ili igrati igrica? Hoće li se na TV-u gledati Spužva Bob ili nastava? I mamin mobitel je već prenapregnut. Telefon se glasa stalno i iritantno. Onaj veliki iz svoje sobe viče: "Tišina, počinje mi sat". Otac se isključuje iz realnog svijeta i prikopčava na virtualni preko mobitela, tableta, laptopa, apaurina… U jednom trenutku sve crkava, pada poslovni i obrazovni sustav.

"Gasite internet, moram poslati zadatke", viče veliki.

Bože, koliko ćemo još izdržati zajedno?!

Na podu dnevnog boravka veći se mališan nešto krevelji pred TV-om - to on prati vježbe tjelesnog odgoja za drugi razred osnovne. Ukućani uzimaju pauzu za marendu/odlaze na veliki odmor i pridružuju mu se s čučnjevima i sklekovima. Tko to more platit?