Duša grada

(Snimio Neven Lazarević)

Otuđenost, distanciranje, lockdown i paralelni svjetovi - cijeli život prebačen u online, sterilne dimenzije gdje se zaboravlja na toplu ljudsku riječ, na ljudsku komponentu. Tako je na svim paralelama i meridijanima.

Mnogi će reći da su Puležani u svemu tome, u svoj toj teškoj i lošoj situaciji sretni jer imaju brojne šetnice, more, šume, pa na koncu, i da se ide hodati po starogradskoj jezgri i usponima, neće se kršiti pravilo držanja razmaka, jer posebice izvan sezone, tu je prilično pusto.

Dok ne krenu svi treninzi, ostaje sedam pulskih brda, iako, službenih je sedam, a ima ih i nešto više, za trening, rekreaciju, penjanje i održavanje forme. Iako je Achille Gorlato koji je proučavao pulsku povijest još 1923. godine rekao da je najstrmije pulskog brdo Veli Vrh, niti ostala brda nisu ništa "blaža", pa u svoj toj nevolji, može se reći da barem Pula nudi mogućnost hodanja i trčanja po šetnicama, šumama na tek koji kilometar od centra, škrapama po gotovo svim plažama, penjanja po brdima i brežuljcima.

A svako toliko, u moru crnih vijesti, ispliva i koja topla ljudska lokalna priča. O ljudima koji su pronašli nečiji (puni) novčanik i vratili ga, vratili izgubljenog psa, pomogli, distanciranju unatoč, starijoj osobi preći cestu, počastili, mjerama unatoč, poštara fritulama (još uvijek ima i toga)…

Sada svaka sitnica poprima veći značaj, a lijepo je vidjeti i vrtove, pa i najmanje u gradu i okolici, i vrijedne sugrađane koji tu uzgajaju svoju vitaminsku riznicu. Kolikogod banalno zvučalo, upravo te naizgled sitne stvari čine dušu jednoga grada i načina življenja.