Đordanka kao žurnada

Ilustracija (Pixabay)

Volim šetati livadama iznad Šijanskog kamenoloma. Livade smještene između Valmarina i Galižane. Livade koje me vraćaju u djetinjstvo. Majka je imala 42 dana porođajnog dopusta, tako da me čuvala nona u prvim godinama života. Živjela je u Šijani. Bila je udovica, nikad nije radila i dobivala je neku malu naknadu jer su nonića strijeljali fašisti.

Jelo se ono što se posadilo u vrtu i čega je bilo u prirodi.

S nonom sam naučila brati gljive. Grklji, martinčice, umbrelle, đordanke. Na umbrellu (sunčanicu) se stavilo kap, dvije ulja i samo na toplu ploču.

Đordanka je bila meni najljepša i najbolja, ali i jako rijetka. Samo ime joj govori koliko je bila vrijedna. Ime koje dolazi od francuske riječi jour - dan. I kad bi se naišlo na nju, to je bilo kao da si zaradio žurnadu.

Jako često se radila fritaja sa škalonjom i grkljima. A i grklji na šugo s makarunima. Kad je to dosadilo za jesti, onda bi se na dasku stavilo brašno, sol i kuhana voda, izradilo tijesto, oblikovalo u kobasice i radilo falše njoke.

Onda bi se za promjenu stavilo brašno, sol i voda na dasku za miješenje, izradilo tijesto, uzelo lazanjar i radilo lazanje. Kad bi i to dosadilo, uzelo bi se brašno, voda i sol, stavilo u škudelu i napravilo žličnjake.

Bili smo jako inovativni i maštoviti.

Nonina nalazišta gljiva obilazim često, ne zbog gljiva (ne jedem ih više, tko zna zašto), nego čisto zato da vidim jesu li još tamo ili su ih ljudi uništili nekontroliranim branjem. Danas ću noni u sjećanje nabrati divlju rokulu. Skuhat ću kumpir u kori, pofrigati na malo slanine i fetu sira zmiž teplega kruha.

Nona, hvala ti. Da ni bilo tebe, ne bin bila fensi. Emotikon namigivanja gre na kraju.