Dođeš, uzmeš, pojedeš

(Snimio Duško Marušić Čiči)

Nekad je čovjek koji bi se zatekao na napučenim ulicama velikog i stranog grada morao oprezno hodati u strahu da mu ne otmu torbicu s novcem i dokumentima. U Trstu bi znali u gužvi na semaforu strgnuti torbicu i izgubiti se u nepoznatom pravcu. U Parizu vam samo prerežu ručke dok se gužvate u metrou, a da to ni ne osjetite. Zato se ruksak uvijek drži s prednje strane tijela, priljubljen uz prsa.

U Puli, međutim, postoji veća opasnost da ostanete bez kroasana, nego torbice. Opasnost vreba iz zraka. Mnogi su naivni Puležani na putu prema poslu uzalud namjeravali onako s nogu zagristi u kiflicu, trokut pizze ili muffin. Taman kad bi otvorili usta, nadajući se slasnom zalogaju, kifla bi završila u raljama, pardon, kljunu galeba. Iako bi ralje bila prikladnija riječ s obzirom na grabežljivost ovih ptica.

U Gradu su se dosjetili kako otjerati galebove s ulica, nakon što su prethodno sasjekli grane čvorcima u Kolodvorskoj. To ne znači da hrane na ulicama više neće biti, pa ni u rukama Puležana, nego će galebove obmanuti lažnim jajima i otjerati ih u prirodno stanište. A zašto su uopće ovamo došli, zašto ne love ribu, kao što su to činili stoljećima? Ni galeb se, kao ni čovjek, ne želi pretjerano mučiti, ako ne mora. Donedavno je imao otvoren restoran na Kaštijunu, gdje nije bio potreban nikakav lov i nadmudrivanje s lovinom. Samo fino dođeš, uzmeš i pojedeš. Nakon što je deponij zatvoren, hrana je na pladnju, pardon, u rukama Puljana, (p)ostala dostupna u gradu. Svježa, finija i hrskavija.