Da pozeleniš od bijesa

Ilustracija (Z. STRAHINJA)

Plava, žuta, zelena, smeđa. Kora lubenice i banane idu u smeđu. Vrećica od čipsa u žutu. Staklenka maslina u zelenu i stare novine u plavu. Riječ je o ekološkim vrećicama za otpad koje je dobilo svako kućanstvo jer, uostalom, sve kreće od kuće - pa tako i ekologija i briga za okoliš. I nevjerojatno je kako se čovjek navuče na to.

Jednostavno uđe ti po kožu. Ne može ih baciti zajedno. Baš ne ide. Trčim s ambalažom keksa i kutijom od lijekova ka plavoj vrećici. Koru od kivija bacam u zelenu. Plastičnu ambalažu od sladoleda, ako ne iskoristim kao kutiju u kojoj baka unuku šalje štrudle i pite od tikvica sa sirom, u žuto. Ako slučajno bacim sve zajedno u smeće, imam grižnju savjesti. Zgriješila sam. Mea culpa.

Nije da sam nešto pretjerano ekološki osviještena, ali to je jednostavno neka ljudska, građanska potreba.

Poslovica kaže da valja prvo pomesti ispred svojih vrata. Tako je i sa smećem. Prvo svoje smeće sortiraj i ne bacaj ga drugome. Tvoje smeće je tvoja briga. Ali očito mnoge u gradu i okolici boli briga.

Sjednu u svoj auto, kombi, motorin i hopa, pognutih leđa sa šiltericom na glavi da se ne vidi lice bace ga negdje drugdje.

Šumice, parkirališta, pa čak i plaže pretvaraju u prave male deponije. Ima i onih koji smeće ne bacaju u svoje kante jer se količina zaračunava, pa ga frknu drugome. Isti scenarij. Auto, kapica i hopa, vreća u kantu, tuđu. Eko ti, pa se ti nosi sa smećem!

I tako jedan, drugi, treći put i tvoja je kanta puna tuđeg smeća. A tek oni koji nemaju kante, koji žive u zgradama gdje još uvijek vlada ekološka anarhija i svatko baca gdje što stigne. Dođe ti crno pred očima. Da pozeleniš - od bijesa i tuge.