Da bar imamo psa

Ilustracija (Pixabay)

- Ne znaju ljudi živjeti bez pojačala. Navikli su da stalno nešto drnda. Šta nam fali? Kako žive ljudi u Lici? Na otocima? Bez koncerata, mallova, restorana… Budi malo sa sobom, sa svojim partnerom, kaže penzić svojoj mlađoj ženi. Ona broji dane do prvih uvjeta za penziju.

Nije joj jasno kako je preživjela prosinac u Puli bez Sajma knjige, tu i tamo nekog dobrog koncerta na Portarati ili u kazalištu, bez đira po osvijetljenom Korzu, gdje se završi na kraft biri i palačinkama. U ovo gluho doba godine to je bio spas. Burovita šetnja uz more, hodanje po Ćićariji, sve je to krasno, ali dajte malo gradske vreve!, kuka po kući već danima. Pula joj je ove zime prazna na kub.

- Da bar imamo psa. Čim se malo smrači ne možeš ni na ulicu izaći, nemaš zašto, ništa ne radi, nema žive duše, ništa se ne događa. Šeću samo oni sa psima. Da kupimo psa?, kaže, samu sebe iznenadivši rješenjem.

Pravi se da nije čuo.

- Sada najviše pate oni koji vole kupovati. Koji vole kataloge iz dućana, listaju ih jer "sve je na akciji". Razmišljaju koju klub-garnituru da izbace iz kuće, ali ne pašu im mjere namještaja. Sada im ne pašu ni mjere stožeraša jer ne mogu satima hodati i kupovati po trgovinama, nastavlja on kao odsutno.

To je čula.

- Još i to da nam uzmu pa nek' crknemo. Hvalabogu, ja sam već pokupovala pokloniće, da se ne bi sjetili i trgovine zatvoriti. Jedino me muči kako ću sada te sitnice odnijeti svakom na njegov prag. Ovako na hrpi još na nešto liče, ispod bora nakon večere su baš simpatični, ali pojedinačno, to je više blam, nego božićni dar. Ali, hm, da imamo psa, mogli bi onako usput, u šetnji, razdijeliti to. Kao, baš smo prolazili tuda pa, eto, jedna sitnica…