Crne rizle

(Unsplash)

Jedan mi je prijatelj rekao da je njegov djed pušio osmrtnice. Kako to misliš, pušio osmrtnice, pitao sam. Ispričao mi je da mu je to bio posao. Bio je zadužen da skida stare osmrtnice i lijepi nove. Odlijepio bi ih u jednom komadu i koristio kao rizle. Još su bile i ljepljive. To je dobra priča, rekao sam, a on slegnuo ramenima. Neko smo vrijeme šutjeli, a onda je nastavio.

- Vikao je za mladima koji bi jurili na motoru. Govorio im da će ih kad-tad pofumati.

Tu sam noć sanjao čovjeka koji je pušio osmrtnice. Ujutro sam se pitao koliko je ljudi tako popušio? Jesu li to bile samo starije osobe s onih crnih osmrtnica, ili je bilo i mlađih, u plavoj boji, i onih zelenih za pokojnike islamske vjeroispovijesti?

Prošlo je vrijeme, a ja zaboravio na njega. Jednog sam se dana s prijateljem dogovorio da ću ga pokupiti autom. Kad mi je rekao da je kod none na Vidikovcu, sjetih se njegovog djeda. Prilika da priču čujem iz prve ruke. Pitao sam mogu li ih doći pozdraviti. Bo, možeš, rekao je.

Uspeo sam se stepenicama do četvrtog kata. Odbio sva jela koja mi je ponudila nona. Djed je odsutno sjedio u stolici i zurio kroz prozor, jedva me primijetio. Bilo mi je neugodno, ali morao sam ga pitati. Prijatelj je otišao do primaće.

- Čujem da ste se svačim bavili kad ste bili mladi, krenuo sam.

Na trenutak me pogledao, slegnuo ramenima, a zatim vratio pogled na prozor. Ne želi o tome. Kao kakav mudrac, pomislio sam.

Pozdravili smo se s nonom i dok smo se spuštali stepenicama rekao sam prijatelju da sam djeda pitao o osmrtnicama, ali da nije htio pričati o tome.

- Kad to nije on. Ovo mi je nono, tata od tate. Djed je umro prije par godina.

Te sam ga noći opet sanjao. Cjepkao je ljepljivi crni papir i solio u njega duhan. Ujutro sam, ispijajući kavu, zamišljao kako je mogla izgledati njegova osmrtnica.