Bura otjerala manijaka

(Arhiva)

Ovih dana skupinu penzionera koji ispijaju bićerin na Verudi zabrinuo je manijak koji hara gradom. Ili više njih. Nitko od njih ne zna koliki je niti je li riječ o istoj spodobi. Pojavljuje li se, poput utvare, na više mjesta u isto vrijeme, je li riječ o halucinaciji uplašenih šetača ili zapravo pulskih manijaka uopće nema!? Je li, dakle, riječ o urbanoj legendi, poput divovske anakonde koja je, kako kazuju deklasificirani dokumenti CIA-e, u tunelima ispod Monte Zara davila nesretne mornare koji su umirali u stravičnim mukama?

Jedan od penzića razrogačio je oči, a manijak je odmah narastao na veličinu bika. Ma kakvi, tko zna kakav je u zbilji, možda je veći od Jetija!

Pulski manijak, ili više njih, ustvari uopće nisu izmišljeni likovi. Sto posto provjereno. Jedan od njih viđen je u akciji na Lungomaru. Taj, za razliku od nekih drugih, čak i ne skriva lice. Onog drugog, koji lice skriva majicom, može se prepoznati po boji glasa. Žrtve su znali slijediti u dva ujutro iz hotela Pule, a viđeni su i u, iznenadili biste se, 9 sati u uskom prolazu kod bivše redakcije Glasa Istre na Rivi, ispred stambenih kuća, na svim mogućim i nemogućim mjestima.

Manijaci, međutim, najviše vole mrak i gusto raslinje. Nekad je Monte Zaro za njih bio raj. Jedan je godinama, tamo negdje 80-ih i 90-ih, visio na početku bulevara, na uzvisini Boškovićevog uspona i verbalno uznemiravao ženske žrtve. Takvi ekshibicionisti uglavnom bi dali petama vjetra kada bi im se žrtva obratila. Sve dok Uspon nije uređen, grmlje ostriženo, a područje postalo vidljivije.

I taman kad je ženska čeljad odahnula, prije nekih godinu, dvije, ponovno se u večernjim satima začulo stenjanje u grmlju iznad disca Uljanik. Čak je i Glas Istre o tome pisao. Manijak je onda nestao, dugo ga nije bilo, da bi se prije nekih desetak dana ponovno čuli neobični zvukovi iz mračnog šipražja na istoj lokaciji. Taman kad su se žene zabrinule, zapuhala je bura i Monte Zaro je opet postao miran. Do idućeg susreta.