Borotalco i lavandin

(Snimio Duško Marušić Čiči)

Stavljam zaštitne rukavice, uzimam srp kupljen na samanju u Pazinu i prontivan se pobrati lavandu. Lavanda koja je u punom cvatu i sad je najbolja za staviti u ormarone protiv tarmi. Isprika, ne lavandu, nego lavandin.

Lavandin, koji za razliku od lavande sadrži kamfor. Moji su prvu lavandu (znam da je lavandin, ali naučena sam reći lavanda), zasadili tek negdje početkom devedesetih kad je teta s Hvara donijela prve sadnice. Do tada smo stavljali naftalin od kojeg je boljela glava, a kasnije kamfor u plastičnim bijelim kutijicama, koji se kupovao u apoteci na Korzu. Puno odjeće, ali i deka, bilo je od vune. Koliko puta se znalo dogoditi, kad bi zimi izvadio kaput iz ormara, a ono rupica do rupice. Tarme bi ga pojele.

Rukavice u koje stavljam borotalco. Borotalco u velikoj zelenoj kutiji, koji je uvijek stajao na komodi i nanosio se ispod pazuha, dojki, na bedra, dječje guze, pa i u cipele. Čak smo i parket posipali njime u školskoj dvorani za tjelesni prije čajanke da bismo lakše plesali. Borotalco kao pojam koji se i dan danas upotrebljava u žargonu za svaku vrstu talka bez obzira na robnu marku.

U parfumeriji, u nekadašnjoj Lenjinovoj, mogao se kupiti Felce Azurra talco s onim velikim pufastim jastučićem kojim se puder nanosio na lice.

Sjećam se kad sam si kao mlada djevojka za Božić kupila u Graciji, nekadašnjem Istrinom dućanu u Ciscuttijevoj, prve kožne rukavice. Rukavice od janjeće kože, mekane, obložene svilom. U Italiji je to običaj, kožne rukavice za Božić, koji je došao i u dio Istre, naravno, i u dio mog odrastanja.

Gracija s finom kožom, svilenim bluzama, Murinim kaputima.

Meni osobno o temo rukavica je izuzetno lijep opis iz Cohenove "Knjige čežnje":'Bilo je zimsko hladno popodne. Našao sam rukavicu obloženu krznom iznutra. Mirisala je na ženski parfem. Uzeo sam je u ruku. Predivan osjećaj koji se doživotno pamti'.