Barice, hoću li se udati?

Čudna je i zanimljiva ta ulica Kaštanjer. Mnogi naziv dobro poznaju, ali garantirano ni petina Puležana ne bi mogla točno locirati ulicu koja nosi naziv Kaštanjer. Čudna je jer u brdovitom kvartu Kaštanjer, gdje su gotovo sve ulice ravne i sijeku se pod pravim kutom, upravo Ulica Kaštanjer počinje na raskrižju pod oštrim kutom, krivuda i završava tamo negdje daleko u nizini, nadomak Valmada. Da je nije 1980-ih zaustavila gradska zaobilaznica, ulica Kaštanjer kao da nigdje i nikada ne bi stala.

I baš zato što krivuda i baš zato što se spaja pod oštrim kutom s gradskom kucavicom, Ulicom rimske centurijacije, korisna je uličnim hodačima za prekratiti put do centra. A baš ti uporni hodači, koji bolje gledaju i poznaju grad, imaju prilike u Ulici Kaštanjer promotriti nepravilni niz zbijene starogradnje i novogradnje, čudan redoslijed smjene obiteljskih i višestambenih kuća, a zatim i marljivo obrađene vrtove i dvorišta. Eto, u jednom dvorištu stara je maslina, pod njom stara šparužina iz koje strši desetak mladih šparuga koje nitko ne bere. Ulični hodač tada si postavi pitanje: Zašto?

Vidjet će hodač i jednu prizemnu ruševinu s desne strane, mali kameni kućerak kakvih je bilo diljem nekadašnje gradske periferije, a kojoj su istrunule grede i pao krov. Sada valjda čeka kućerak da ga netko kupi, kamene zidove poruši i podigne apartmansko zdanje. Nauči čovjek, kada hoda pješke Kaštanjerom, i da se kreće kao slalomaš izbjegavajući pseći izmet na svakom koraku. Ne računajući djecu na povratku iz škole, ulica je uglavnom pusta, malo je ovdje pješaka pa je, srećom, i vjerojatnost da netko ugazi u kakicu mala.

Vozačima Kaštanjer počinje od svog kraja - zbog jednosmjernog prometa vozi se od većih kućnih brojeva prema manjima, sve do ono raskrižja pod oštrim kutom. A tu negdje, na samom početku ulice, u maloj sivoj kućici s dvorištem, vjerojatno nalik onoj ruševini, stanovala je svojedobno gospođa Barica, vračarica, koja je za 200 dinara proricala sudbinu mladim i lakovjernim službenicama i radnicama poslijeratne Pule. Hoće li se koja i kada udati, hoće li baš u Puli naći ljubav svog života? Barica, žena u dugoj haljini s maramom na glavi, našminkana jarko crveno, imala je tih godina toliko puno posla da je uvela i radno vrijeme, saznajemo iz jednog članka objavljenog 1950-ih u Glasu Istre.

"Da ste bar prije pola sata došli, rado bih vas primila. Tri su, evo, na redu. Izvolite koji drugi dan, a možete i danas poslije 20 sati", rekla je Barica jednoj Puležanki koja se požalila redakciji što na Kaštanjeru nije primila očekivanu uslugu, koju uzgred, tvrdi ona ogorčena, smatra prijevarom i šarlatanstvom. Možeš mislit!