Koltrine per Villa Münz

Ilustracija (Pixabay)

Puknuo mi je remen na Singer mašini za šivanje i nema druge nego otići do servisa na Monvidal. Još uvijek šijem na staroj singerici s nožnim pogonom. Singerica koja šije od svile preko debelog denima do gume. Inačica singerici bila je Bagatova Jadranka i dućan Bagat u Prvomajskoj u kojem sam nalazila rezervne dijelove za singericu. Remen od prave kože koji se kupuje na dužinu i spaja čeličnom spajalicom.

Monvidal u mojoj glavi je granica između škole "Neven Kirac" i "Ivo Lola Ribar". Monvidal sa svojom forticom, svojim dućanom zavjesa, prvom slastičarnicom s ručno rađenim finim kolačima. Je li se zvala Fantazija ili slično? Ne mogu se sjetiti, ali znam gdje se nalazi. Naravno, ni imena ulice se ne mogu sjetiti i alea iacta est. Svaki tjedan prohodat ću jednim dijelom grada i tako dodatno upoznati svoj grad. Upoznaj svoj grad da bi ga volio. Za sebe često znam reći da sam dijete grada Pule. Tako se osjećam, tako se doživljavam.

Kad sam već spomenula zavjese, sjetila sam se signore Elise kad je došla u dućan tekstila preko puta SDK. Na pultu naučnica, a Elisa traži koltrine per Villa Münz. Naučnica je gleda s nerazumijevanjem i govori "gospođo, molim vas dimenzije", a ova njoj "ma ke dimenzije, Villa Münz ha le dimensioni che sono conosciute in tutto il mondo".

Zavjese i bonagracije. Metri i metri materijala od markizeta, organze, muslina, brokata, lana, platna. Kako je to bio naporan posao. Skidanje zavjesa, pranje i ponovno postavljanje na svaku kvačicu. Uz peglanje, naravno. Vrat bi me danima bolio nakon te zahtjevne operacije i zato ja sada živim poput Nizozemaca za vrijeme Drugog svjetskog rata, kad im je Njemačka zabranila zavjese da bi ih mogla u svakom trenutku nadgledavati, na užas mog gospodina Darcyja. O njemu idućom zgodom.