S(t)anjarenje

Ilustracija (Snimio Duško Marušić Čiči)

Hej, hej, prođe ovaj dan, prođe ovaj dan dok se traži stan. Poznanica spontano pjevuši pjesmu dok u Puli traži još jedan stan koji se pretvara u san. Hrvati, naime, kasno odlaze iz roditeljskog doma. Razlog je primarno financijske, a potom kulturološke prirode u kojem je familija još uvijek prije individue. Naime, mladi u Hrvatskoj kasno napuštaju roditeljski dom. Prema podacima Eurostata, 64,8 posto Hrvata u dobi od 25 do 34 godine i dalje živi s roditeljima. Hrvatska je po tom pokazatelju, kada promatramo zemlje članice Europske unije, zadnja, kao i u mnogočemu.

U prosjeku se mladi u Hrvatskoj osamostaljuju tek s 31,8 godina. Htjeli bi oni i ranije, ali dok se ne dogodi neko nasljedstvo ili ne digne kredit za mlade koji su nekada bili do 35, a sada do 45 godina, teško će im biti ne samo kupiti stan, već ga i iznajmiti, posebno na obali. Samostalnost je dostupna samo u zimskim mjesecima kada se zimmer frei pretvara u ugodan lijepi stan do 30. lipnja, a onda lijepo van, raus, out, fuori do, eto, zime. Tako da ispada da nije problem samo prezimiti, već i "preljetiti". Da, tako bi se mogao nazvati termin svih onih bez krova nad glavom u ljetnim mjesecima, a takvih ima i više nego što se čini. Nisu u problemu samo studenti, što je s onim rastavljenima? Ako uzmemo činjenicu da se svaki pet brak u Hrvatskoj raspada, tu se otvara prostor za još stanova. Jer, što ako nakon 15 godina braka jedan od supružnika mora naći stan? Ako se, po statistici, osamostalio ili osamostalila s 30-ak i ako opet ostane singl poslije 45-e, kako će doći do stana? Kredit ne može dobiti jer je to za mlade do 45. Dva posla, posebice ako je žena, i uz djecu, ne može jer tko će te zaposliti u tim godinama.

I što onda? Vratiti se roditeljima. Dvostruki poraz. Regresija u svakom pogledu. S djetetom u ruci opet postaješ dijete. Privatnosti nema. Jer roditelju si uvijek dijete i ipak si u njihovim svijetu, pa bježiš u svoj film i počinješ tražiti stan, prvo za najam. Iznajmiš jedan …pa ljeti van, raus, pa drugi…i opet si na početku, baš kao student, ali umjesto bezbrižnosti i fokusa na sebe i vjeru u bolju budućnost, imaš dvostruki, možda i trostruki teret - brigu za vlastitu reduciranu obitelj, brigu za roditelje i - borbu za opstanak. I onda odlučiš kupiti stan, a cijene su, nekom obrnutom logikom, kao i sve, prvo u pandemiji, a sada u inflaciji, odletjele u nebo. Sve je teže doći do stana, jedino ako se ne pojavi koji obiteljski teren, odnosno rasprodaja djedovine koja spašava situaciju. Djedovi spašavaju unuke. Djedovi koji imaju. A što je s onima koji nemaju ni svog doma, ni za dom? Lijepa Naša, samo za turiste i kapitaliste.