Mačke oko fortice

Ilustracija (Snimio Milivoj Mijošek)

Poput Demira koji je crtao Arenu sjedeći na terasi Zlatnih stijena, i ja trenutno pišem o Puli gledajući zagrebačke krovove.

Verudela zimi i mačke oko fortice. Nedavno sam ih nabrojala 16. Lijepe, sjajne dlake, dobro uhranjene, repa uvis. Volim mačke. Imaju ono nešto što ja nazivam osobnošću, karakterom. Dr. Levickij i stara psihijatrija, mačke u njegovoj liječničkoj sobi.

Dr. Levickij erudit i učitelj mnogim psihijatrima u oblasti sudskog vještačenja. Njegova pokojna supruga Melita, moja prva liječnica školske medicine. Žena koja me naučila uspravno hodati. U sklopu sistematskog pregleda redovno je nama djevojčicama objašnjavala važnost dobre posture.

Ako bi neka djevojčica imala problema s kralježnicom (skolioza, kifoza, lordoza), stavljali bi im kožno-metalnu konstrukciju na leđa, uz upute o vježbama korektivne gimnastike kod Zdene, profesorice Zdenke Buić. Zahvaljujući tim ženama, kako bi rekao Bajaga 'dok hodam ne zastajkujem i zemlju ne dodirujem'. Prsa van, trbuh unutra.

Valerija je među prvima hranila mačke lutalice po Puli. Žena koja je davnih 80-tih udarila temelje trenda brige o mačkama lutalicama. Davala im je sardele. Nije bilo konzerva ni kroketića kao danas. Hranu i vodu stavljala bi u zdjelice kod starog rendgena. Kad nije bilo ribe, kupovala im je salamu. Butigere bi joj davale ostatke od rezanja. S dolaskom jeseni i opadanjem lišća zdjelice bi postale uočljive i uvijek bi se netko sjetio da postoji nešto što se zove animalna higijena i zdjelice bi nestale na dan, dva. Kasnije sam vidjela zdjelice i na Verudeli na okretištu autobusa. Valerija je napravila novu filijalu.

Ekrem i mačka na pultu koja me onako sanjivo, krajičkom oka pogledava dok ostavljam cipele za popravak i mirno nastavlja svoj san. Da, ima nešto u mačkama tako smirujuće, da mi već samo pisanje o njima djeluje na spuštanje očnih kapaka. Kad razmislim, dobro da mi kao Garfieldu ne djeluje i na apetit, želju za lasagnama.