Nono fumador

Ilustracija (Unsplash)

Prolazeći pokraj Meksičkog restorana pogled mi zapne za jedan vrt sa stablom mimoze. Siječanj je, a ona pred cvatnju.

Mimoza, stablo koje je nekako postalo popularno koncem 70-ih godina. Jedna teta mi živi kod stare plinare i skoro svaka kuća u tom kvartu imala je ili ima u vrtu i mimozu. Jednom prilikom mi je nakon posjeta Festivalu mimoza u Herceg Novom donijela sadnicu, međutim, kod mene nije uspijevala.

Mimoza, meni uz preosjetljivost asocijacija na kultni pulski kafić. Iz svake noćne smjene umjesto odlaska doma ja s društvom na kavu. Teta Marija ujutro za šankom, Anita kasnije.

Koji je to bio gušt. Kava i cigareta. Možda najbolje prikazano u filmu Jima Jarmusca "Coffee and Cigarettes". Tad sam još pušila. Prve cigarete sam krala od nonića. On je bija fumador.

Teta u Balama uzgajala je duhan virginiju za fabriku tabaka u Rovinju. Često sam joj znala pomoći u berbi duhana, ali i u sušenju. Nono je volio, danas bi to rekli fire-cured tabak, ki se sušija zgor ognja i ima jak odor na drvo. Njime je punio lulu, dok mu je tabak sušen na zraku služio za motanje cigara.

Duhan, fino rezan, kad ga uhvatiš, dugih niti i nikako presušen. Držao ga je u jednoj škatuli s jabukom unutra. Dugo je pušio lulu jer nije bilo papira za motanje, a ni listova duhana uvijek za cigare. Prve tvorničke cigarete dočekao je s ogromnim zadovoljstvom.

Nakon Drine bez filtera, prešao je na Opatiju, a nakon toga, vjerovali ili ne, na Dunhill (talijanski). Nona mu je branila pušenje u kući. Bila je, kako kaže anegdota, poput Nixona kad je rekao Titu:"We do not smoke here". Imao je svoje skrovište cigareta koje smo bratić i ja brzo skužili i kriomice mu ih uzimali.

Srednji kiosk na Korzu i prodaja cigareta na komad. Ne pušim već jako dugo, ali često se sjetim Štulićeve pjesme: "Obrati pažnju na posljednju stvar, povuci još dim, udahni volju za put, i uzmi moju ruku..."