16. PRODUCTION IN
Prikazani filmovi radionice PFT-a: Od fikcije do stvarnosti i posvete gradu
Vidmarijo Rašić, "Ivanom po svijetu" (Promo)
Production in Pulske filmske tvornice stigao je do Labina i okupio labinske filmaše spremne da u nekoliko dana snime film. U Polivalentnoj dvorani Gradske knjižnice Labin je prikazano šest kratkometražnih igranih, dokumentarnih, eksperimentalnih i hibridnih filmova nastalih na ovom 16. maratonu izrade kratkog filma. Bila je to prilika i za uobičajeno Kritičko rešeto u koje se ovaj put uključio nagrađivani redatelj i filmski kritičar Nikola Strašek.
Kreativni kolektivi
Ovaj 16. Production in održao se u Labinu od 26. do 28. siječnja u prostorijama Društveno kulturnog centra Lamparna u Labinu u sklopu projekta Production in – Istarska turneja. Mentori su bili Zorko Sirotić, Mario Papić, Alen Stanković, Davor Vuković, Sanda Letonja-Marjanović i Marko Zdravković-Kunac.
Bila je to prilika da ovaj maraton izrade kratkih filmova opet izađe iz Pule i potraži entuzijaste na ostatku Poluotoka.
Pa, da vidimo što se radi u ovom ponosnom gradu na istoku Istre u dijelu kojeg za razliku od zapadne obale ne povezujemo s turističkom grajom, ali povezujemo s nekim kreativnim kolektivima i pojedincima. Labin se vidi direktno ili iz prikrajka većine filmova, a u Gradskoj knjižnici prikazan je i jedan snimljen na Dubrovi koji je premijeru imao u Puli, a to je "Savršeno", Ines Callebich.
Sama ta značka pripadnosti naravno da nije dovoljna za kvalitetu, ali očito je dobar motiv labinskim filmašima koji na koncu uspijevaju u ovoj seriji iznjedriti nekoliko jako dobrih naslova dok jedan, po meni i mom ukusu, iskače u vis malo dalje od svih ostalih.
"Ivanom po svijetu" Vidmarija Rašića zabavan je dokumentarac, odnosno mockumentarac koji se sprda s formom klasičnih televizijskih putopisnih reportaža i prikazuje tri Ivana među kojima je glavni novinar, koji prikazuju ljepote labinskog područja na putu prema Rapcu uz nemalu dozu cinizma i dosjetki. Rašić se već profilirao kao komičar, a pojavio se u emisijama poput "Večera za 5 na selu" i definitivno ima tu relaksiranu vibru i smisao za humor koji djeluje neusiljeno i koji se osjeća i u ovom filmu. Jedino mu nedostaje jasnija, konkretnija priča jer samo njegova duhovitost ipak ne može držati pažnju 15 minuta, koliko god da je zabavan i opušten.
"Linija obrane" Nataše Medančić područje interesa prebacuje na periferiju Pule, na priču s onim što se događa sa šumicom na Valkanama koju, izgleda, čeka sudbina koja ne mora biti neizbježna. Ovo je ipak dokument o onima koji se s tom i takvom sudbinom pomiriti ne mogu i vjerojatno će ovaj film jednom nekom poslužiti da vikne "Rekli smo vam…" No, tada će već biti prekasno. Obrana i posljednji dani? Nadam se da ne.
Povratak na labinske teme, labinsku prošlost, sadašnjost i budućnost - Dean Derežić u "Bogovima podzemlja" bavi se onim što je glavni dio identiteta ovog grada, a što je jasno već iz naslova. Labin se mijenja i dalje će se mijenjati, ali njegovi duhovi nikad neće otići, duhovi rudarske prošlosti koji se skrivaju u tunelima. Vrlo poetičan film u kojem nitko ne priča niti se smije, a na licima protagonista se vidi taj neki nepokoreni ponos. Ono što film diže na višu razinu je odlično upotrijebljena glazba. "Bogovi podzemlja" djeluju monumentalno, čak i prijeteće, ali nadasve snažno i vrlo upečatljivo.
Kad već spominjem poetičnost, onda se kao idući primjer nameće "Vizualni eho" Tina Rakijaša. Ne znam točno što je autor htio reći, ali doživio sam ovo kao film o potrazi. To je onaj osjećaj koji vas goni nekamo iako ne znate zašto, imate ideju da morate stići na neko udaljeno mjesto, ali ne znate kako i onda kada konačno stignete, pitate se što radite ovdje. Nema veze, bitno da ste u pokretu.
Div iz Labina
I još jedan film koji bi se mogao uklopiti u ovaj filmsko-poetski niz je "Ples na traci". Autorica je Adalberta Madesny i radi se o pseudonimu, a ovaj film za razliku od prethodna dva dodaje jaku dozu nostalgije, koristeći stare snimke. Kraj je zapravo početak, povratak na mjesto odakle se krenulo u taj ples života, u taj ples koji obično asocira na mladost.
Ipak, kako ponekad, ne uvijek, uspijem naći svog favorita, tako je bilo i ovaj put. Uz spomenute filmove Derežića i Rakijaša jedan me doslovce prikovao za ekran i aktivirao mi puno upitnika nad glavom, te na svu sreću na kraju dao i dobar dio odgovora. To je "Franko Stainer, div iz Labina" Alena Filipovića, još jedan mockumentarac koji se drži onog pravila da ako želite nasmijati ljude, lice vam mora ostati ozbiljno.
Da ne bude greške, Filipovićev film nije komedija, nego priča o divu koji je živio u Labinu i ta je priča potpuno izmišljena. U redu, ništa novo, ali Filipović i njegova ekipa tu priču pričaju uvjerljivo, povezano, čak i logično iako neki signali da to nije ono što izgleda počinju stizati kada se spomene Mussolini, no Filipovićevi sugovornici, njegovi sugrađani i prijatelji su smrtno ozbiljni. Kako to uspijevaju, kako to da ih ne izdaju pokreti, smijuljenja ili rupe u priči? Kako to da tako dobro glume?
Odgovor je vjerojatno u tome što su prirodni i osjećaju se sigurni, a osim toga nekom izvan Labina su dovoljno nepoznati da bi se odmah dovelo u pitanje njihovo poštenje pogotovo kada se radi o ovakvoj priči. Ako Franko Stainer - podsjeća li vas ime na jednog književnog lika - nije bio dio legendi, sada bi mogao postati. Film je pritom odlično povezan, priča o divu je napeta, malo u smjeru nekog etno hororca, ali i zabavna, s puno elemenata koji čine da ne bude dosadna.
Nema veze je li priča istinita ili nije, mene je uvukla u svoju uzbudljivu fikciju i živo me zanimalo kako bi mogla završiti i što se dogodilo s ovim podzemnim divom, sinom grofa, dogodilo. Na kraju nisam ostao razočaran jer neovisno o tome je li Stainer junior postojao, sad postoji ova vješto ispričana priča, a priče treba znati ispričati.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
