U Pulu i to u Kino Valli vratio se Boris Bakal, umjetnik kojeg bi zbog svog opusa mogli nazvati multifunkcionalnim, a kako bi prikazao svoj dokumentarni film "Vitić pleše". Priča je to o jednoj zgradi, sagrađenoj u centru Zagreba, koja je proglašena spomenikom kulture, no to nije zaustavilo njeno propadanje.

Priča o zgradi pretvara se u priču o ljudima koji u njoj žive, koji se povezuju i dijele dok čekaju tu toliko željenu obnovu, priča o onima koji se ne vide i koji imaju svoje interese, ali i priča o dobrim vilama, stručnim ljudima koji dolaze pomoći te zgrada konačno biva obnovljena.

Čekanje na obnovu

Ali, ovo je Hrvatska, kako znamo da obnova kompletnog trodijelnog kompleksa neće proći bez zakulisnih igara? "Vitić pleše" unatoč nazivu koji bi nekom mogao djelovati kao naslov dječje slikovnice je itekako zanimljiv dokumentarac koji bi mogao biti igrani film, nešto između drame i trilera te gotovo pedagoškog primjera kako se neke stvari ne bi trebale raditi.

Primjerice, zašto se bira izvođač radova koji nudi najjeftinije usluge umjesto da se gleda na kvalitetu? Ta zgrada dobila je ime po svom arhitektu, Ivanu Vitiću, projektirana sredinom 1950-ih i sagrađena 1962. te je proglašena remek-djelom modernističke arhitekture, i uzima se kao primjer implementacije modernističke arhitekture u urbani krajolik.

Bakal, koji je film posvetio pokojom filmskom montažeru i suradniku Martinu Semenčiću, cijelu priču priča kao sudionik, osoba koja želi da se jedno ovako važno arhitektonsko djelo sačuva, a koji su bili njegovi motivi da se uključi ispričao je u razgovoru koji je nakon projekcije vodila voditeljica kina Nataša Šimunov.

Bakal je spomenuo da se otvaranjem tržišta Europske unije puno stručnjaka koji su bitni za jedan ovakav projekt napustilo Hrvatsku. Još jedan apsurdni detalj je i taj što je za obnovu jedne od triju zgrada odabrana firma sa samo jednim zaposlenim a koja je, kaže Bakal, služila da se pere novac, zato se i čekalo 10 godina na obnovu, iako su postojali uvjeti.

Za arhitekticu Jasminu Bašić u filmu puno je zanimljiviji taj cijeli proces koji se odvio da bi došlo do te obnove, obnove fasade, izolacije te poboljšanju kvaliteta zgrade jer je ta priča strašno bitna.

- Mislim da sve više imamo posla sa obnovama, da se sve više počinje pričati o tome da se zgrade ne uklanjaju, nego da se recikliraju, kao posljedica održivosti i tih aktualnih tema. Tako da sve više ćemo se zapravo susretati s time kako nešto zadržati, a ne srušiti, rekla je Bašić koja je podsjetila da su nedavno u Društvu arhitekata Istre imali predavanje o tim stambenim zadrugama koje se svode na to da se ljudi, prije nego što se zgrada uopće projektira, već udružuju i razgovaraju o tome kako će zgrada izgledati.

Prevelik projekt

Pod dojmom filma bio je još jedan pulski arhitekt Emil Jurcan koji kaže da je priča napeta, a smatra da je Bakal uspio sublimirati ono što je svakodnevica nekog arhitektonskog posla, do te mjere da je Jurcan shvatio da ima PTSD dok je pratio sve te sastanke i prisjećao se svojih iskustava za koje nije siguran želi li ih ponoviti.

U Vitićevu zgradu ljudi su se počeli useljavati dok još nije bila gotova, a Narodna banka Hrvatske koja je bila investitor je bankrotirala na tom projektu koji je bio prevelik za njih. Osim stanova bio je to i mini hotel, vrtić, klub studenata, i sve je to kasnije pretvoreno u stanove. Ipak, Bakal ističe i neke pozitivne primjere vezane za čitav proces poput zakona o pričuvi i spomeničkoj renti, a ne postoje u nekim zemljama bivše Jugoslavije.

Povezane vijesti

• Marijan Rotar je bio čaroban,lucidan i apsolutno nezaustavljiv
• Umjesto na Kaštelu, projekcija u kinu
• Neizostavno druženje s Godardom i francuskim klasicima