PIŠE ROBERT MATTEONI

Šjor Tone, čovjek po domaću

Anton Peruško (Arhiva)

Anton Peruško (Arhiva)


Bilo je toliko dobrih priča iz naših nogometnih prošlosti. Dok sam bio pionir-junior Istre obilazili smo ovaj naš prekrasni poluotok na dugo i na široko. Svake sezone. Upoznao sam mnoštvo igrača, trenera i djelatnika po svim gradovima, gradićima i selima Istre. Razdoblje od 1974. do 1980, kada je moja generacija zaključila omladinski pogon bio je ujedno i kraj srednjoškolskog doba. Poslali su nas odmah s 18 godina u vojsku i tih 11 mjeseci bilo je predugo vrijeme odvojenosti od ovog kraja. Povratak je bio nastavak kao da zapravo nije bilo te razdvojenosti. Pula i Istra su i dalje funkcionirali svojim ritmovima.

Ima podosta onih koji će osporavati te ritmove svakodnevice na ovim prostorima. Spadam među one kojima je teško zamisliti drugačije okruženje funkcioniranja. I kako je to bilo u tinejdžerskom dobu, nastavilo se u dvadesetima, tridesetima i tako dalje. Pula, kao i Istra se u protoku tih desetljeća mijenjala i iz fokusa starosjedioca, bez ikakve dvojbe ću kazati da se mijenjalo na bolje. Uspoređivati standarde urbane sredine kao i razvoje ruralne Istre nekad i danas uvjerljivo je na strani ovog vremena. Gradska središta su uređenija, razvijenija. Unutrašnjost Istre, šarmantna oduvijek, već godinama se razvija raznim programima i autohtonim doprinosima obogaćivanja prirodne joj ljepote. Više sam to puta spominjao, ali nikad se neću umoriti, vidio sam puno svijeta, razna podneblja i kulture življenja, ali ovakav komad zemlje i blagodati njegova okruženja nisam primijetio. Subjektivan? Moguće malo jest, ali jako malo. Jednom je jedan pametan čovjek iz ovog kraja kazao zašto mi je to tako. Ljudi. Mentalitet. Kultura življenja. Ono što će netko nazvati slabosti Istrijana, kao primjerice da su odveć pitomi i tolerantni, zapravo je snaga kad je stavite u kontekst načina funkcioniranja. Unatoč svim mijenama koje je prolazila, a taj proces je kontinuiran i ubrzaniji u modernom digitalnom dobu, taj mentalitet ostao je na istim frekvencijama… Kvalitete.

Prošlog tjedna Dario Koraca, umirovljeni sportski djelatnik, javio je da je preminuo Anton Peruško. Jako sam se iznenadio jer niti sam znao da je nešto bolestan, a još manje mi je djelovao kao stariji čovjek. Iako je imao, kako sam ubrzo uvidio, 76 godina, šjor Tone je izgledao baš vitalan, sportski tip. Onda sam pogledao njegovu posljednju sms poruku, koja mi se činila "nedavno", i opet spoznam da je prošlo godinu dana. Tada mi je na svoj uljuđeni način izrazio sućut zbog majčina odlaska. Tone je bio takav od kada sam ga upoznao, još od onih pionirskih-juniorskih dana, preko zajedničkih godina u nogometnom savezu, pa u desetljećima surađivanja u sportskom životu (medijskom) Pule, Istre i Hrvatske. Uvijek ista kultura bivanja, uglađen u vizualnom dojmu, istovrstan u komunikaciji, bez povišenih tonova, ali čvrstog stava. Imao je još jednu stvar koju čovjek tek vremenom prepozna kao veliku vrlinu. Kulturu slušanja.

Anton Peruško bio je obrazovan čovjek i veliki zaljubljenik mora. No, bio je i veliki ljubitelj nogometa, sporta općenito, ali najviše nogometa. Entuzijazam koji ga je krasio, uz karakterne mu osobine i obrazovanje, doprinijelo je da ostvari izvanrednu karijeru u profesiji, u sportu, u politici i društvu općenito. Naravno, svatko se može s nekim više ili manje slagati u stavovima, načinu funkcioniranja unutar društvenih okvira, ali to je i draž životne zbilje – različitosti. Kako mi je to jednom u podužem otvorenijem razgovoru, začetom oko statusnih i financijskih problema NK Istre upravo on s pozicije društveno-političkog govorio, ključno je respektirati tuđi stav. Što je značilo, može svatko imati svoje mišljenje o nekom ili nečem, ali ne može ga se nametati i isključivo ga tretirati jedinim ispravnim. Treba razgovarati, saslušati sve argumente i donositi onda zaključke. Kad si mlađi onda ti takvi pristupi izgledaju mlaki. I ide uz onaj stereotip kako je u Istri previše finoće u rješavanju nekih, recimo sportskih problematika, a da u nekim drugim sredinama, nekad u bivšoj Jugi, a sada u Hrvatskoj, to rade "agresivnije i bez pardona". Vremenom shvatiš, kroz iskustva, da je upravo to i jedna od tih razlika koje nudi mentalitet ovog okruženja, a u kojeg se u nekim drugim vidovima društvenog i inog života kuneš kao razlogu zašto ti je dobro u njemu živjeti.

OPŠIRNIJE U TISKANOM I GLAS ISTRE PDF ONLINE IZDANJU

Povezane vijesti


Podijeli: Facebook Twiter