PIŠE ROBERT MATTEONI

Pensanje pozitivo

Ljubomir Rnjak Bubi i Damir Burić

Ljubomir Rnjak Bubi i Damir Burić


Sjedio sam ispred kompjutera i par sati do utakmice Češka - Hrvatska prebirao u mislima o temi za ovaj broj. Toplo je vrijeme, ljetna atmosfera je sve snažnija, a negativne vibracije oko nogometne reprezentacije su u punoj akciji. Dok ne završi utakmica u Glasgowu, gdje sam u više navrata svjedočio fantastičnoj nogometnoj atmosferi na Hampden Parku, intervjuirao jednog od meni najdražih rockera, Roda Stewarta, ne možeš se osvrnuti na epilog. Mnogo je skepse, ali to me ne čudi. Kod nas je uvijek misao bliža negativnom kontekstu, kao da ljudi jedva čekaju da nešto ide po zlu i lakše se snalaze kada sumiraju loše stvari i skupljaju zaključke zašto je nešto negativno. Kao da je to nešto komplicirano, kaže mi dobar poznanik iz srednje škole tipičnom mu tezom da je nešto loše samo zato što nije dobro.

Konstrukcije i destrukcije

Znana je to klackalica društvene nam zbilje, od destrukcije do konstrukcije. I kao da je uvijek prevaga, na svim razinama, ona destruktivna. Pokušavati se odmaknuti od takvih promotora negativnog je dobar put da se manje na početku utakmice deklarirate "opet ćemo izgubiti". I ako se izgubi, što? Pa nije kraj svijeta, ide se naprijed, dok god ima šansi, nada je uvijek otvorena. Mislim da je mnogim ljudima, općenito, problem što imaju pristup stvarima tako da stalno nečemu teže. I svaki put kad nešto što su težili i ostvare, odmah su opterećeni novom težnjom. I tako malo po malo godine idu, stalna jurnjava za nečim troši vrijeme, a koje je lišeno one osnovne stvari – uživati u trenutku što se ima i može, a ne kontinuirano promišljati o željama i odgađati "za jednog dana".

U sportu su nam te zbilje prilično jasno vidljive. Puno je pratitelja EURA i Hrvatske koji su kontinuirano fokusirani na ono što će biti epilog, a manje na protok vremena za vrijeme prvenstva. Ok, stvarno je atmosfera bitno manje nogometna i logička zbog svega što je pandemija nametnula proteklih 15-tak mjeseci. Nema euforije oko ničega, malo je uzbuđenja oko navijanja jer mnoštvo navijača jednostavno nije moglo, zbog kompliciranih protokola pandemije, putovati. Sve je to nekako kiselo, jest EURO i velike utakmice, a opet neispunjeno, odveć bez gušta i šušta. I baš zato je to dobar pokazatelj prijašnje teze kako bi se trebalo ipak više fokusirati na dobre zbilje, jer nije sve zagarantirano u dugoročnosti. Recimo, restrikcije koje su nametnule okolnosti pandemije vrlo plastično nam pokazuju kako nam je bilo fenomenalno u ljeti 2018. godine. Nikakvih restrikcija, masovna druženja, koncerti, eventi, a onda još i sjajne utakmice Hrvatske, izvanredna događanja na trgovima u zajedničkim navijanjima širom zemlje. Onda dečki, koji su se toliko oduševili svime što se događa da su odlučili preko noći krenuti vidjeti to uživo. Brza organizacija puta u Rusiju, pronašli smo im neke ulaznice preko veza i uživali su od četvrtfinala, polufinala do finala. Eto, sve to danas, na stranu rezultat, jednostavno ne možete ni da hoćete. Tada je to sve izgledalo kao nešto normalno, ali sada vidimo kako je to bilo dobro i rasterećeno.

Pulski divovi

Taman kad sam shvatio da me rokovi pritišću, eto fotografije koja mi je upala u oči. Na njoj vrsni fizioterapeut Ljubomir Rnjak Bubi, i gorostasni bivši vaterpolist, Damir Burić. Bubi ne voli pričati o tome, već sam ga više puta molio za intervju o njegovom radu širom Europe i svijeta, na poziv slavnih sportaša. Diskretan je, ponizan i profesionalan. Ali pogotovo je "bolestan" od Pule i razumijem ga potpuno što se ne želi dugoročnije otisnuti u svijet. Sličnog smo pogleda na stvari. Pula, ležerni đir, more, biciklističke staze, tren oka doći na planinu i brda poluotoka, humaniji ritam svakodnevice. Neusporediv prema onom u svjetskim metropolama, gdje se blještavilo, glamur i sve "fensi" nađe u prenapučenim Cityjima, a gdje običan puk mašta kako bi pobjegao u prirodu na đir s biciklom, piknik, šetnju na čistom zraku i u mirnoći okruženja. Sve ono što mi imamo ovdje na "dvije minute", a njima je na najmanje dva sata, ako imaju malo slobodnog.

Damir Burić to sjajno razumije. Od 17. godine, kada je kao gimnazijalac i vrlo nadaren vaterpolist otišao u Rijeku i iskoračio, obišao je cijeli svijet. I to kako. Riznica mu je prebogata, da staneš mirno. Zlato i srebro sa olimpijskih igara. Zlato, srebro i 2 bronce sa svjetskog prvenstva. Zlato i srebro s europskog prvenstva. Onda mu možemo faktografski nadodati individualna priznanja, klupske trofeje u više država, praktično za svaki od svojih 205 centimetra jedan privjesak s dosegom velikog sportaša. Burić se vratio u Pulu. S obitelji. Kafić 2 na Korzu je njen poslovni svijet. Otišao je Burić sa 17, jer kao i mnogi koji su voljeli vaterpolo nije mogao isti trenirati ovdje, jer nije bilo bazena. Skoro četvrt stoljeća kasnije Pula ima bazen, ali hoće li ona imati okvir da bi vaterpolo klub postao značajnija natjecateljska priča i iskoračio? To je, dakako, sasvim drugo pitanje. Pula je s kolektivnim sportovima uvijek bila na Vi. Jasno je i zašto. Kolektivni sportovi traže organizaciju i ulaganja da bi ona postala uspješna. To nije kao individualni sport, gdje ako postoji talent onda roditelji, prijatelji, sponzori i ini pomažu za iskorake. Pula je kronično hladna prema kolektivnim sportovima, i na svaku prehladu (krizu) klubova reagira terapijom "bitno se baviti rekreacijom i amaterskim aktivnostima".

Školske priče

Da li se nešto može promijeniti sada kada je došlo do promjene političke vlasti u gradu Puli? Onako na prvu, ne želeći biti negativan ali ipak realan, nisam neki optimist. Odnosno, nije još bilo povoda za optimizam. Svi koji su se natjecali da budu urednici naše urbane svakodnevice o sportskim pitanjima su se malo referirali. Kad jesu onda je to bilo upravo fraza tipa "širenju aktivnosti za sve, rekreaciji i zdravlju građana". Novi gradonačelnik Filip Zoričić, dok je bio ravnatelj pulske Gimnazije, potrudio se da škola uredi prostor koji se pretenciozno zove školska dvorana. Svi mi koji smo proveli godine na fizičkom odgoju, danas tjelesnoj kulturi, znamo kako je to neodgovarajući ambijent za ozbiljniju sportsku aktivnost. No, dobro, Gimnazija ima sada pristojno uređenu zonu sporta, uz "glavnu" dvoranu, pa manju za stolni tenis i fitnes. Ono što je lijepo i pozitivno naglasiti to je da je stolnoteniska dvorana dobila ime po nedavno preminuloj Dini Pervan Rabelo, koja je bila učenica Gimnazije, kao što je veća dvorana nazvana po Damiru Buriću, također gimnazijalcu. Pozitivno je što je uređen taj prostor, bez obzira na njegove infrastrukturne limite, a posebno mi je pozitivno da se vrsnim sportašicama i sportašima ovog grada na takav način odaje kudikamo više respekta.

Na poziciji gradonačelnika Zoričića će sportski problemi dočekati u bitno drugačijim i kompleksnijim problematikama. Kako će se postaviti on i njegova ekipa gradske uprave ostaje nam tek za vidjeti. Je li činjenica da je otišao na prvi službeni put u rodni grad, koji je proizveo mnoštvo velikih svjetskih sportaša, te novom gradonačelniku Splita Ivici Puljku poklonio dres Istre 1961, možda znak da će više računa voditi o tzv. kvalitetnijem sportu? Je li to moguća najava da će se nastojati djelovati u pravcu poboljšanja stanja u klubovima koji mogu privući gledatelje, masu i tako širiti pozitivnu priču o gradu i napose, motivirati najmlađe da krenu u sportu? Vidjet će se. I tu moram stati, jer počinje za koju minuti Češka - Hrvatska. Nadam se da će to biti dobra priča za naše. Kako bi kazao spomenuti moj poznanik filozof, uvjeren je da je dobra priča uvijek bolja od lošije priče.

Povezane vijesti


Podijeli: Facebook Twiter


Vremenska prognoza

Podaci preuzeti sa: www.yr.no


Web kamere

Pula

Pula: Banjole bay
Pula: Banjole bay

Pula

Pula: Korzo, Giardini
Pula: Korzo, Giardini