(M. MIJOŠEK)
Kad sam igrao nogomet uvijek sam uživao. Bio sam i mlađi, pa onda sve ljepše izgleda. Pogotovo iz kasnije "starog" kuta. U sportu se općenito naučiš živjeti s grupom ljudi! Dijeliš svakodnevicu, boriš se za iste ciljeve, pomažeš jedan drugome, raduješ se i tuguješ zbog rezultata, zajedno. Osjećaj pripadnosti grupi je dobar osjećaj. I kad mi je postajalo jasno da postoji limit za neke ambicije iskoraka, taj dobar osjećaj života u grupi ostao je istovrstan i u amaterizmu, u veteranima.
Uljanikove storije
Kad izuzmem 10 godina u omladinskoj školi Istre, seniorski nogomet bio mi je najdraži u NK Uljanik. Nakon odsluženja vojnog roka vratio sam se u Istru, ali mi je Aldo Drosina kazao da je najbolje da prihvatim poziv Ivana Pržiklasa i Uljanika za posudbu. "Che trebas igrati", govorio mi je šjor Aldo u staroj svlačionici, podno zapadne tribine. Ona nam je kao pionirima i juniorima, s druge strane hodnika, iz siromašne prostorije, djelovala kao Hilton. Tamo su bili ormarići, bolja oprema, prvotimci i život kluba. Taj prijelaz iz jedne odaje u bolje druge, iz jednog statusa u bolji drugi status, jedan je od posebnijih osjećaja kad se bavite nogometom. I kako rekoh 100 puta u ovoj kolumni, sve je to isto kao i u velikim europskim bogatijim klubovima, samo su brojke i uvjeti veći.
Aldo Drosina je najlakše pričao puležanski, dakle mješavina domaćeg i venetskog talijanskog dijalekta. I dok se po domaći trudio da mi objasni boljitak nastavka u Uljaniku, samo sam se nasmijao i na njegovom, odnosno našem dijalektu uzvratio sam mu "va ben Aldo, vado la come vol' lei". Idem tamo kako vi želite. Nasmijao se i on, prisjetivši se da smo već više puta prije vojske pričali puležanski, dok me kao juniora upućivao kako treba igrati i biti agresivniji. Jednom prilikom, prije Kvarnerske, igrali smo neku prijateljsku sa suparnikom iz okolice Rijeke. Prišao mi je ispred tunela u staru tribinu i mahnuo rukom, "vien qua". Dođi tu. Prije toga na terenu porječkao sam se sa suparnikom koji je stalno udarao i još stalnije se bunio sucu. I kad bi ostvario svoj cilj i sudac mu (pulski) par puta progledao kroz prste, nakon što je nas 2-3 pokosio s leđa, još nam se smijao i provocirao. Nešto sam mu dobacio, da nije u redu da se tako ponaša, a on me u sljedećem startu još jednom pokupio s leđa.
- Scolta ti, te sta ben cosi! – gotovo ljuto mi se obratio Aldo. – Va ben eser bon, ma no eser stupido!
Drosina je bio, kažu oni koji su ga gledali, sjajan igrač. To što je dospio do jugo prvoligaške Lokomotive Zagreb 1956. godine, a da ga je za transfer u Dinamo spriječila samo ozljeda meniskusa, više nego dovoljno govori o njegovom talentu. No, Drosina je iznad svega bio lokal patriot. I strašno ga je nerviralo kada netko govori loše o klubu ili o gradu, o ljudima koji su bili dijelom toga. Nije trpio podcjenjivanje, i zato mi je kazao ono prije.
"Slušaj, tako ti i treba! U redu je biti dobar, ali ne biti štupido!". Ono, gosti te lupaju, muljaju suca, ti pokušavaš na fino kazati da nije u redu, a on ti se smije, provocira i još te opet lupi po nogama. Na tvom terenu. Bila je to, po Aldovom osebujnom tumačenju, ona teza "ako se ne izboriš za poštovanje, drugi će ti ga uskratiti".
Kako se postaviš tako će biti
Drosina je bio tvrdi Istrijan. I nikome, čak kad je evidentno bilo drugačije, nije priznao da je bolji u igri, pristupu, načinu igranja. Kad sam ga jednom pitao zašto tvrdoglavo brani svoju tezu, iako se vidi da je drugi bio bolji, uzvratio mi je.
- Ne dam mu gušta, i drugi put će biti opterećeniji protiv nas, više će nas poštivati.
Trebalo mi je dosta vremena da procesuiram tu njegovu filozofiju. I kad sam je stavio u kontekst česte misli kako smo mi Istrijani pitomi i dobri ljudi, kako nam mnogi i izvan Županije tepaju, a onda kada nam dođu u goste nameću svoje agresivnije linije ponašanja, sinulo mi je što je u stvari Aldo tumačio još tamo 1980-te. Iz ovog vremenskog kuta mislim da je upravo to što smo bili "defenzivni" u pristupu igranju, i u nogometnom upravljanju (kao i društvenim pristupima), doprinijelo da mnogi nadareni igrači (ljudi drugih djelatnosti) ne ostvare kvalitetnije karijere. Ili da naši klubovi ne naprave važnije natjecateljske iskorake.
Sjetih se toga u više navrata proteklih mjeseci u Prvoj HNL, kao i na ovom kvalifikacijskom srazu s Orijentom. Bio sam na puno utakmica izvan Pule, ali nisam primijetio da si neka gostujuća ekipa ljudi na glavnoj, a pogotovo ne u VIP tribini, dozvoli da skače i gromoglasno psuje suce, domaćeg igrača, da radi pritisak i galami kao da su u svom dnevnom boravku. To se u Puli često događa. Pogotovo kada nema publike. Da se krivo ne razumijemo, nemam ništa protiv da se gost navijački postavi, jer je to logično. No, itekako smeta ako se postavi tako da može svašta vikati i ne mariti za domaćina, a pogotovo ako ti još drži neke prodike. U tvojoj kući.
Ima vjerojatno nešto u tome da se naši ljudi u gostima mirno i decentno postave, a kad im u goste dođe netko tko ne mari za uzuse, blagonaklono gledaju na te namete. Pitomost, fer plej, kultura, umjerenost ili je to, kako bi Aldo onomad kazao, "che ti son stupido"?