LEGENDA PULSKOG BOKSA
ĐANI ROJNIĆ: Jedini sam jugoslavenski boksač teške kategorije koji nikad nije bio nokautiran
Sa 175 cm bio sam najniži teškaš u državi i u početku gdje god bi došao, svi su govorili kako će lako izići na kraj s onim malenim. No, nakon godinu dana već su drugačije pričali, prisjetio se Rojnić
Boks je jedan od najtrofejnijih istarskih sportova, a kroz Boksački klub Pula prošla je cijela plejada vrhunskih boraca koji su dizali navijače na noge. Predvodio ih je jedan i jedini Mate Parlov, ponajbolji sportaš svih vremena ponikao na ovim prostorima, no puno je tu još bilo boraca zahvaljujući kojima će Pula zauvijek ostati upisana na boksačku kartu.
Upisao oko 250 nokauta
Jedan od njih definitivno je i Đani Rojnić, teškaš koji je uvijek dolazio kao šlag na kraju i svim pulskim zaljubljenicima u plemenitu vještinu davao ono po što su došli, neviđen porast adrenalina i gromovite udarce kojima je svoje protivnike najčešće slao u carstvo snova.
- Nema teškaša u bivšoj državi kojeg nisam nokautirao. Imao sam u karijeri 300-tinjak mečeva i upisao 240-250 klasičnih nokauta. Na bodove sam jako rijetko pobjeđivao, možda pet-šest puta, sličan mi je bio i broj neriješenih borbi, dok sam ostale izgubio. No, svi porazi bili su na bodove te sam ostao jedini jugoslavenski boksač teške kategorije koji nikad nije bio nokautiran, otkrio nam je Đani Rojnić, danas vitalni 76-godišnjak. - Sa 175 cm bio sam najniži teškaš u državi i u početku gdje god bi došao, svi su govorili kako će lako izići na kraj s onim malenim. No, nakon godinu dana već su drugačije pričali. Odgovarali su mi protivnici od 110-115 kg, za glavu viši od mene, jer su onako veliki i jaki bili tromiji i sporiji, a usto sam udarao kao i oni, možda i jače. Oni su bili statični, a ja sam imao strašan kroše, i lijevom i desnom. Jednom je na turneji po Jugoslaviji bila reprezentacija Poljske, koja je u teškoj kategoriji imala gorostasa Valdiru, boksača od 217 cm i 140-150 kg. Čovjek je sve redom nokautirao, a onda je došao u Pulu i "legao" u trećoj rundi.
Rojnić je između 1971. i 1973. osvojio tri naslova pojedinačnog prvaka Hrvatske, a usto je 1971. bio drugi na međunarodnom turniru Beogradski pobjednik, a godinu dana kasnije treći na prvenstvu Jugoslavije. Konkurencija u teškoj kategoriji u to je vrijeme na prostoru bivše države bila "stravična", a najteži protivnik bio mu je Anton Vukušić, prvak Balkana i Mediterana koji je branio boje vukovarskog Borova.
- Bio je strašno jak boksač, jedan od rijetkih koji se mogao pohvaliti da je svladao Kubanca Teofila Stevensona, trostrukog olimpijskog pobjednika i trostrukog svjetskog prvaka. Sedam puta za redom pobijedio me Vukušić na bodove, između ostalog i te 1972. godine u Zrenjaninu u polufinalu državnog prvenstva, djelomično stoga i što mi je tijekom borbe pukla kost u šaci lijeve ruke. Sedam mjeseci oporavljao sam se od te ozljede, nosio gips i potom vratio treninzima čekajući priliku da mu uzvratim i dočekao sam je u Puli, istaknuo je Rojnić. - Bilo je to finale prvenstva Hrvatske, u kojem sam ga nokautirao na samom početku, nije borba trajala ni pola minute. Pao je i nije se digao, morao ga je doktor Pletikos pet minuta oživljavati. Naplatio sam mu tom prilikom za sve. Poslije smo boksali još dva puta, jednom je bilo neriješeno, a jednom me u Borovu tukao na bodove, ali svi koji su gledali tu borbu rekli su da sam ja trebao pobijediti. No, nema veze, meni je najvažnija ona pobjeda pred pulskim navijačima.
Uvijek vjeran Puli
Još se jedne pobjede Rojnić rado sjeća, a nju je 1974. upisao u Kumanovu.
- Bile su to kvalifikacije za Prvu ligu, rezultat je bio 9:9 i preostala je još borba između mene i reprezentativca Cvetića. Brojao je tijekom nje sudac u ringu i meni i njemu, no treba priznati da je Cvetić bio bolji sve tri runde i kako se bližio kraj, već je slavio pobjedu. Trener Petrović, koji je prije bio i u Puli, iz kuta mu je vikao da sam gotov i da me dovrši, a ja sam samom sebi rekao da stisnem zube i probam nešto napraviti u samoj završnici. Pričekao sam da Cvetić malo spusti lijevu ruku i kad je to napravio, pogodio sam ga desnim krošeom u bradu. Pao je na pod, dignuo se na osam te onda još jednom pao i ostao dolje, a mi smo pobijedili 11:9 i ušli u Prvu ligu. Trener Petrović je "poludio" te je poslije meča sve zvao na večeru osim mene, prisjetio se Rojnić, priznavši da mu nisu odgovarali manji i brži protivnici. - Nezgodni su bili oni koji bi jednom udarili i odmah pobjegli. Sto puta da me tako pogode meni ne bi bilo ništa, ali skupljali su bodove. Sjećam se kad sam boksao s Pecijem iz Prištine, trener mu je stalno vikao da bježi od mene, a kad ne bi uspio, onda bi me ulovio u klinč i tada bi mi psovao sve po spisku. Bio je sav u strahu i jedva je čekao da borba završi, a na kraju me dobio na bodove. Bio je sav sretan što je preživio te me počeo ljubiti i što ću, poljubio sam i ja njega.
Cijeli boksački vijek Rojnić je odradio u redovima Pule, čije je boje branio od 1964. do 1976. godine.
Bili smo prava škvadra
- Tada je na snazi bilo pravilo da se može boksati samo do 33. godine, a tko je želio nastaviti dalje, morao je imati posebnu liječničku potvrdu. Nisam je zatražio jer mi je bilo dosta borbi i odlučio sam prijeći među suce te sam postao republički, pa savezni i na kraju EABA sudac, naglasio je Rojnić. - Sjećam se da su me još prije pedeset godina Mate Parlov i Nikola Mudrovčić prozvali Mrga, a jedino me Zlatko Šarar zvao Mrgica. Nisu mi smetali ti nadimci, naprotiv bilo mi je drago kad su me tako zvali prijatelji, jer smo bili prava škvadra. Imao sam priliku otići iz Pule 1971. godine kad su došli neki menadžeri iz Italije koji su tražili da prijeđem u profesionalce, ali nisam htio. Možda sam mogao otići nešto zaraditi, ali ne žalim što sam ostao jer mi je i ovdje bilo dobro. Supruga Rita svašta je probala sa mnom, ali uvijek mi je bila oslonac premda joj sigurno nije bilo drago što se bavim ovim sportom. No, bila je svjesna da mi je boks u krvi.
Sparinzi s Parlovom
Kad je Mate Parlov stigao do zlata na Olimpijskim igrama u Münchenu, Puljani su mu u Areni priredili veličanstveni doček. No, više od tog dočeka, Rojnić se sjeća vremena kojeg je s Parlovom proveo u ringu.
- Nitko u klubu nije htio sparirati s njim, probao bi jednom i odmah bi odustao te smo tako nas dvojica sparirala 12 godina. Dobro je došlo i meni i njemu, a kad je prešao u profesionalce, odlazio sam kod njega u Fažanu. Sparirali smo kao da je meč u Beogradu, jer kod njega nije bilo polako. Tresle su se noge i meni i njemu, ali jedino se takvim radom moglo doći do rezultata koje je on ostvario. Mate je uvijek govorio kako u ringu ne žali ni rođenog brata i tako smo i sparirali, iz sve snage.
U ringu s Chuvalom
Zacijelo najpoznatiji boksač s kojim se oprobao Đani Rojnić bio je George Chuvalo. Kanadski Hrvat, pravog imena Jure Čuvalo, rodio se u Torontu, a roditelji su mu bili doseljenici iz Hercegovine, iz okolice Ljubuškog. U dva je navrata Chuvalo ulazio u ring s Muhammadom Alijem, 1966. i 1972. godine i obje je borbe izgubio, ali ostao je jedan od rijetkih boksača kojeg Ali nije uspio nokautirati. Legendarni prvak je za Chuvala rekao da je bio najtvrđi boksač s kojim se ikad borio, dok je ovaj prokomentirao kako je Ali nakon pobjede krvario i završio u bolnici, a on sa ženom otišao na ples. Chuvalo je često dolazio u domovinu svojih roditelja te je u njoj odradio i jednu borbu, 15. kolovoza 1970. na sarajevskom Koševu kad je u drugoj rundi nokautirao Amerikanca Mikea Brucea i tako upisao 60. pobjedu u svojoj profesionalnoj karijeri. Na jednom od treninga, Chuvalu je sparing partner bio i Đani Rojnić.
Trenirali ga Aldo i Aldo
Kroz njegovu boksačku karijeru, Rojnića su vodila dvojica trenera, Aldo Banovac i Aldo Buršić.
- U klub sam došao 1959. godine i ubrzo mi je trener Ivan Jaramazović rekao da vratim patike i dres jer da od mene nikad neće biti boksač. Napravio sam to, otišao na tržnicu među one kestenove i plakao kao malo dijete. Nije u tom trenutku Jaramazović ispao čovjek prema meni, ali vratio sam mu nakon dosta godina, kad je došao u Pulu sa zagrebačkim Metalcem, a ja sam "razbio" njegovog teškaša Miljuša. Srećom, nakon što me on otjerao, pojavio se Aldo Banovac i pitao zašto me nema u klubu, a kad sam mu objasnio razlog, rekao mi je da se sutra pojavim kod njega na treningu. Tako sam počeo kod Banovca, a završio sam kod Alda Buršića, zaključio je Rojnić.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
