(Snimio Dean Miculinić)
Završila je boćarska groznica na Podvežici, posljednji, finalni dan ispunio je tribine, a Hrvatskoj donio ukupno šest odličja na svjetskoj smotri. O četiri dana nadmetanja na jogima zasigurno će se još drugo pričati u boćarskim krugovima i među simpatizerima ove vještine, jer bio je to mozaik svega onog što ovaj sport čini toliko popularnim, posebice na Kvarneru i u Istri.
Podvuče li se crta, iza Hrvatske je sjajan uspjeh, komplet odličja uvijek je nekako prioritet reprezentacije iz svjetskog vrha, no ovog puta sve je udvostručeno. Tri zlata, dva srebra i bronca, bez odličja samo u krugu, povijesni je uspjeh dviju vrsta pod vodstvom Markice Dodiga i Sandra Gulje. Neki će reći moglo se i do još više zlata, ali francusko-talijanska konkurencija uz onu slovensku je iznimna.
Trenerski dvojac dobro je dirigirao svojim sastavima na svojom prvom velikom natjecanju, a i odabir onih koji će braniti boje Hrvatske bio je pun pogodak. Posebice pružanje šanse Mateu Načinoviću i Jošku Buterinu. Svi su u potpunosti opravdali očekivanja, neki su jako ugodno iznenadili, neki samo potvrdili vrhunsku klasu u svijetu boćanja. Publika se pokazala, reći će struka i boćari, najboljom na svijetu. Tako silnu navijačku podršku nema nitko...
- Od najavljenih sedam medalja, uzeli smo šest. Mislim da je to fantastičan uspjeh. I dva srebra bila su jako blizu zlata. Svaka čast igračima i mojim pomoćnicima - kaže Markica Dodig, izbornik muške reprezentacije. - Svi su odradili jako dobar posao. Uvijek može bolje, ali ovo je vjerojatno najbolji naš rezultat na svjetskim prvenstvima. Uz to, ostavili smo prostora za napredak.
Leo Brnić, Marino Milićević i Mateo Načinović osvojili su dvije medalje. Pokazalo se da su oni nositelji i kičma ove reprezentacije.
- Teško je istaknuti nekog među njima kao najboljeg. Cijelo vrijeme nas je krasilo zajedništvo i dobri međusobni odnosi. Ta kemija mora postojati zbog pozitivne atmosfere koja je preduvjet uspjeha. Nema ama baš nikakvih zamjerki na igru i ponašanje naših reprezentativaca. Svi zaslužuju pohvale.
Hrvatska se na prvenstvu pokazala kao reprezentacija koja je rame uz rame s Francuskom na krovu svijeta. U međusobnim ogledima često su odlučivale nijanse, s jedne strane je primerice bio Marino Milićević, s druge sjajni Frederic Marsens.
- Mi smo uvijek među četiri, pet najboljih reprezentacija na svijetu, a sada smo iskoristili prednost domaćeg terena. Na našoj strani bili su publika, ambijent i poznavanje jogova. Bili su to važni kotačići u kriznim trenucima da prelazimo prepreke do finala.
Važan dio riječke priče na Podvežici bile su i dvije boćarice, Nives Jelovica i Ria Vojković. Odlično su se uklopile u mješovitim štafetama i pokazale da su još uvjek dvije nedodirljive dame u hrvatskom boćanju.
- Ria je u miksu s Marinom cijelo prvenstvo odradila gotovo bez greške te imala konstantu igre. Nives je izvukla dvije kvalifikacijske utakmice, a precizno izbijanje je jako varljiva disciplina. Nekoliko nijansi je odlučilo pobjednika u finalu.
Načinović i Buterin imali su svoje reprezentativne premijere, osvojili zlato i broncu te srebro.
- Mateo igra u Rijeci i tu mu je domaći teren. On i Marin Ćubela pogodili su dobru formu. Igre u paru su odradili maestralno, bez greške. Nadopunjavali se i koristili svaku grešku protivnika. Mateu je u pojedinačnom imao jako teškog protivnika, odlučio je praktički jedan lošiji potez - rezonira izbornik.
Ovo je, pokazalo se, reprezentacija iskusnika koja još dosta toga može pružiti.
- Sada kreće kraj sezone, natjecanja u hrvatskoj Superligi. Leo pak igra u Italiji. Glede seniorske reprezentacije nemamo nikakve ozbiljne akcije. Ostaje SP za žene s dva miksa. Tek za jedno godinu dana trebalo bi se organizirati Europsko prvenstvo za seniore. To je najjače natjecanje sljedeće godine.
Gledatelji su bili poseban dio ovog uspjeha. Nisu se štedjele glasnice i dlanovi, posebice u brzinskim disciplinama. Brnić je znakovito prokometirao kako je podrška gledatelja u boćanju važnija od one u nogometu.
- Gledatelji su davali vjetar u leđa, puno je domaćih dečki u reprezentaciji i svaki su trening odrađivali kao da je finalni dan. Spremali su se samo za taj finale. Žrtvovali su se i odricali zadnja tri mjeseca. I eto na kraju su uspjeli - zaključuje Dodig.