Pandemija koronavirusa poremetila je brojna sportska natjecanja, ali i druga događanja vezanih uz sport. Tako u Rovinju nisu uspjeli proslaviti okrugle godišnjice najuspješnijih i najboljih generacija rukometaša. Pioniri RK Rovinja su, naime, 1970. godine, pred 50 godina, postali prvaci Hrvatske, a potom i viceprvaci Jugoslavije. Na tadašnjem republičkom prvenstvu rovinjski pioniri su se naprosto prošetali pobijedivši u finalu Karlovac s 10:1. Potom su na državnom prvenstvu izgubili u finalu od sarajevske Bosne. Kako su tada mnogi igrači usporedo igrali rukomet i nogomet, u ovoj su momčadi igrali Romeo Pastrovicchio, kasnije igrač Rijeke i pulske Istre te Vlado Jelenić, nogometaš Rovinja.

- Za prvenstvo Hrvatske pripremali smo se tek osam mjeseci. U Rovinju je tada oko rukometa i nogometa vladala prava euforija, pa naš školski profesor Anđelo Iskra nije imao problema selektirati najmlađu, U-14 kategoriju kluba. Na brzinu smo prošli školu rukometa koju je vodio tada najbolji strijelac RK Rovinja, bivši državni reprezentativac Ljubo Tomašić. Potom nas je za prvenstvo pripremio prvotimac Gregorio Curto. Nitko u Rovinju, pa ni mi, nije očekivao ovakav uspjeh jer smo, primjerice, igrali i protiv bjelovarskog Partizana čiji su seniori bili prvaci Europe, kaže Branko Rajko, juniorski reprezentativac Jugoslavije i član generacije koja je deset godina kasnije, 1980. ostvarila još jedan uspjeh – ulazak u tada jaku Drugu jugoslavensku rukometnu ligu.

Uzori mladim rukometašima bili su tadašnji seniori najbolje generacije u povijesti RK Rovinja, koja se u sezoni 1970./71. nakon izborenog drugog mjesta u Jedinstvenoj hrvatskoj ligi iza Splita, borila za ulazak u Prvu jugoslavensku rukometnu ligu. U ovoj momčadi, koju je vodio Ivan Martinčić, najbolji je igrač bio nenadmašivi povremeni reprezentativac Vlado Kajfeš, koji je kasnije nastupao za Kvarner u Prvoj ligi a zatim u Austriji, gdje je godinama igrao za Klagenfurt, a potom bio i trener. Prvi vratar bio je Dario Veggian, koji je usporedo bio i vratar NK Rovinja. Veggian je bio toliko talentiran da ga je u Rijeku odveo sam Vladimir Beara. Kao i mnogi drugi on, međutim, nije mogao bez Rovinja pa se nakon odrađenih priprema vratio u matični klub.

- Za moju generaciju neponovljiv događaj bio je nastup u kvalifikacijama za Prvu rukometnu ligu u Bitoli, gdje smo prvi put preko Beograda putovali avionom. Za ovaj opjevani grad, najjužniji u ex Jugoslaviji, u blizini granice s Grčkom, ovo je bio veliki događaj. Mi smo u prvoj utakmici pomeli prvaka Crne Gore Rudar iz Pljevlja sa 17:7. U drugoj smo tijesno izgubili od beogradskog Partizana s 14:13. Budući da je domaća Pelagonija, današnji Pelister, odigrala neriješeno s Partizanom mi smo ostali bez šansi za prolaz. U za nas nebitnoj revijalnoj utakmici od Pelagonije smo dobili čak 29 golova, više nego u dva prethodna susreta kada smo igrali punom snagom, pa smo na kraju izgubili s 29:18. Domaćini su bili oduševljeni prolaskom u Prvu jugoslavensku ligu pa su nas nekoliko dana zadržali u Bitoli i vodili na Ohridsko jezero, prisjeća se kvalifikacija drugi vratar Silvano Ive, kasnije uspješni manager rovinjskog Jadrantrurista.

Rovinj je tih godina, kao nikad prije ni kasnije, bio uistinu grad sporta. Nogometaši su postali amaterski prvaci Hrvatske te s klubovima iz Slovenije, Bosne i Hercegovine i Hrvatske, među kojima su bili Rijeka, Orijent, Zagreb, Split, Šibenik i Varteks, igrali u jakoj Drugoj ligi zapad, koja je bila gotovo na razini sadašnje Prve HNL. Uz rukometaše eksplodirali su i vaterpolisti Delfina, koji su ušli u jaku Drugu saveznu ligu. Na visokoj razini bili su izuzetne veslačice i veslači, potom i plivači, posebno Sandro Rudan koji je 1972. nastupio na Olimpijskim igrama u Münchenu.

Kad je riječ o rukometu, Rovinj je sljedeće desetljeće uspješno igrao u jakoj Drugoj rukometnoj ligi zapad. U konkurenciji momčadi kao što su bili Zagreb, Split, Metković, riječki Kvarner, Celje, ljubljanski Slovan, Zenica, sarajevska Bosna i mostarski Velež stalno se držao petog i šestog mjesta. Uz spomenute, u toj su momčadi igrali Zlatko Radić, Bruno Tuljak, Antonio Sponza, Sandro Jurman, Radomir Sošić, Bruno Soldatić, Germano Ettore, Anton Muzić, Željko Maurović, Mladen Gržinić, Valter Ružić, Sergio Smoković, Tomislav Srečec, Livio Radović, Vladimir Pejnović, Ardiano Nadišić, Anton Benčik, Rikardo Ive, Veljko Sošić, Silvano Burić, Marijan i Eugen Prenc, Vlado i Aldo Poropat, još jedan nogometaš Miljenko Knapek i kasniji gradonačelnik Davorin Flego.

U sezoni 1979./80. Rovinjci su zbog promjene sustava natjecanja igrali u Hrvatskoj regionalnoj ligi zapad, gdje su premoćno osvojili prvo mjesto. Uslijedilo je razigravanje za prvaka Hrvatske i ulazak u jaku Drugu ligu sjever. S dvije uvjerljive pobjede Rovinj se lako obračunao s osječkom Elektrom. Uslijedio je finalni dvoboj s karlovačkim Dubovcem. U Karlovcu je Dubovac pobijedio s 25:23, pa se očekivao lagan prolaz Rovinja. Pred oko 1.200 gledatelja, koliko ih je stalo na tribine otvorenog asfaltnog igrališta "Pod lipama" odvijala se prava drama. Na kraju utakmice bilo je 25:23 za Rovinj. Razlika od dva gola ostala je i nakon dva produžetka, pa je Rovinj pobijedio nakon izvođenja sedmeraca.

Da Rovinj nije slučajno ušao u Drugu ligu, pokazao je već u sljedećoj sezoni, 1980./81. Rovinjski rukometaši su, igrajući sve utakmice van svog grada, senzacionalno osvojili drugo mjesto, samo bod iza Aero Celja. Iza Rovinja ostali su vrhunski klubovi poput Zagreba, Splita, Metkovića, Kvarnera i Zameta. Tadašnja je momčad bila puna istinskih zvijezda. U Rovinj se upravo iz tada jake šabačke Metaloplastike, kasnijeg prvaka Europe, vratio državni reprezentativac, vratar Robert Sošić. Forte Rovinja bila su još dva vrsna vratara, Srećko Ponka, kasnije u riječkom Zametu i Anton Šprem koji je nastavio karijeru u Bjelovaru. Stožerni igrač bio je Corrado Massarotto, juniorski reprezentativac Jugoslavije koji je igrajući u Italiji i Španjolskoj ostvario i značajnu međunarodnu karijeru. Najbolji strijelac bio je Kanfanarac Armando Červar, za studija igrač Zagreba. Veliki doprinos izvrsnim rezultatima dao je i krilni igrač Branko Rajko, koji je u dva navrata igrao u Italiji. Vlado Živolić je pak ostvario zavidnu domaću i međunarodnu sudačku karijeru.

Iz nekadašnje trofejne pionirske momčadi u ovoj seniorskoj su još igrali Silvano Garbin, Slavko Janko i Anton Žufić, a trener ujedno i igrač, bio je Silvio Budicin, inače i vrsni vaterpolist koji je s rovinjskim Delfinom osvojio drugo mjesto na juniorskom prvenstvu Jugoslavije. Uz njih u ovoj su momčadi igrali Eugen Prenc, Valter Ružić, Enis Živolić, Dario Kazalac, Adriano Trento i Silvano Marić.

- Da smo tada imali dvoranu, ne znam gdje bi nam bio kraj. Klub je imao preko 200 rukometaša svih uzrasta, a svi smo trenirali na otvorenom igralištu "Pod lipama". Kao domaćini igrali smo u dvoranama Pule, Poreča i Umaga. Usprkos tome i činjenici da se nismo mogli adekvatno uigravati, bili smo najefikasnija momčad lige. Ipak, uvjeti za trening su bili nemogući, pa smo nakon tri sezone ispali u tadašnju Međurepubličku ligu koju su činili hrvatski i slovenski klubovi, kaže Corrrado Massarotto, godinama najbolji strijelac kluba.

Zanimljivo, iako su 1986. dobili sportsku dvoranu "Valbruna", rovinjski rukometaši nisu nikad više dostigli tadašnju razinu. Izuzetak su bile po dvije sezone od 1992. do 1994. i od 1997. do 1999. kada su igrali u skupinama Prve hrvatske B lige.

Povezane vijesti

• Porečani se oprostili od Europe
• Croatia Cup: Kauboji tranzicijom slomili suparnika
• Rukometašice Umaga proigrale u nastavku