(Snimio Branko Biočić)
Valner Franković je jedan od velikih dokaza kako je loptanje u labinskom bazenu iskapalo pojačanja za pamćenje. U Zamet je stigao kao klinac u danima ulaska Riječana među prvoligaše bivše države da bi korak po korak, mirno i vrlo marljivo krčio puteve do afirmacije na međunarodnoj razini, toliko visokoj da je među hrvatskim junacima koji su se okitili naslovom olimijskih pobjednika prije tri desetljeća u Atlanti.
Naigrao se velikih utakmica, ali to u ritmu kada najveća međunarodna natjecanja nisu stizala ubrzano kao na tekućoj vrpci, stoga i kada priča o Europskom prvenstvu svakako nije baš oduševljen kalendarom toliko načkanim u kojem za istaknute igrače praktičli i nema odmora. Igra se sve na najvišoj razini kvalitete u nakrcanim Arenama, publika može uživati u vrhunskim izvedbama, okoliš terena i sve što prati utakmice je "amerikaniziran". Sve da bi dojam o spektaklu bio što upečatljiviji.
- U dvoranama na velikim natjecanjima svjedočimo posebnoj atmosferi, Nijemci i Skandinavci tu razinu spektakla podignu i na još malo viši nivo u organizaciji - kaže Franković. - Inače, osobno baš nisam jako pobornik da se svake godine igra Svjetsko ili Europsko prvenstvo, uz to, znaju se u tom razdoblju potrefiti i Olimpijske igre. Svega toga u dvanaest mjeseci je malo previše.
Baš kada je riječ o tempu igranja vrlo zahtjevnih utakmica ne može zaobići Hrvatsku dvojeći kako će sastav u kojem su neki tek oporavljeni igrači uspjeti fizički pratiti suparnike na EP-u.
- U svakom slučaju mislim da ćemo i mi malo osjetiti ovo čega je previše, to učestalo smjenjivanje velikih natjecanja. Sve to iz jednostavnog razloga što imamo igrače koji su dugo bili ozlijeđeni, odnosno koji su rekonvalescenti. Uz to, u momčadi imamo i igrače koji manje igraju u svojim klubovima. Stoga vjerujem da će se sve to skupa malo osjetiti u igri.
- Na prošlom Svjetskom prvenstvu forte nam je bila momčad. Doživjeli smo dva poraza u prijateljskim susretima s Nijemcima, to nije mjerilo, međutim, uvijek je bolje kada se s pobjedom ide na neko natjecanje. U tim je nastupima obrana čak i funkcionirala, u toj igri pak padnemo, izgubimo se u glupostima u nekim sekundama. Ako uspijemo svesti greške na nekakav minimum, onda se možemo nadati dobrom rezultatu.
Ćakula o "objektivnim okolnostima i subjektivnim slabostima" baca različite nijanse na hrvatske poglede ka medalji, poslovično spominjanoj u našoj javnosti svaki puta kada rukometaši nastupaju na velikom natjecanju.
- Ne znam da li je baš realno da mi gledamo prema gore, jer primjerice na EP-u smo s jednim srednjim spremnim igrati 60 minuta, s Cindrićem, nasuprot tim velikim igračima. "Malom" Pavloviću je možda preteško držati tu ulogu, ne znam što ako bi to igrao Lučin, on je više bek nego srednji. Tu su i činjenice da Srna nije igrao tolike mjesece radi ozljede. Martinović je, pak, broj jedan u momčadi, ali njemu se u Veszpremu minutaža smanjila. Klarica se polako vraća. Na dva krila smo najjači, na crti smo izgubili Šipića, ali mislim da se tu možemo pokriti jer svi pivoti igraju i obranu i napad. Golmani su super, to da niti ne govorim, Stvori li se sinergija, ona nužna "kemija" te da obrana bude zbilja dobra sa sjajnim golmanima,od kojih treba petnaestak obrana po utakmici, onda se ritmom, polukontrama, tranzicijom, može doći do rezultata. Ruku na srce, ako dođemo nasuprot velikim reprezentacijama, Dancima, Francuzima, Španjolcima, ne znam baš da li možemo 60 minuta odraditi u visokom ritmu.
Franković vrlo oprezno ističe neke činjenice.
- Mi uvijek idemo u stilu " igramo prvi krug, a onda imamo dobar ždrijeb u drugom krugu, pa ako dobijemo ove ili one" i sve tako redom. To je sve na dugom štapu. Ne znam što bih vam rekao, recimo koliko je realan posljednji rezultat, srebro na SP-u. Doma smo odradili dvije svjetske utakmice, s Francuskom i Islandom, ali Slovence i Mađare smo prošli "po babi i stričevima". Pitanje je možemo li to sada napraviti na gostujućem terenu. Ako baš hoćemo biti realni, da budemo u prvih osam, to je super. Time bismo bili tu negdje, opet "unutra".