Bujština ima senzacionalnog prvaka Hrvatske u preciznom izbijanju BOŽO ŠORGO

Jedan od sportova koji je na prostoru Bujštine, odnosno u zapadnom dijelu Istre između rijeka Dragonje i Mirne obilježio življenje pučanstva, zasigurno je i boćanje. Prema najnovijim saznanjima, među najtrofejnije hrvatske sportove svrstalo se i boćanje. Tko kako doživljava ovaj ili neki drugi sport, ostavljamo svakome na volju, ali više nema dvojbi da je boćarski sport na poluotoku doživio istinski procvat. Nije to samo slučaj s ovom dijelom Lijepe naše, nego i većinom njenih krajeva. Govoriti o njegovoj tradiciji u Istri nema potrebe, jer sve o tome se uglavnom zna. Postignuća na državnoj i europskoj razini u momčadskoj i pojedinačnoj konkurenciji više nisu nikakva novost, štoviše postali su nepisano pravilo.

Da li je to moguće?

Najnoviji uspjeh kojeg je ostvario jedan od ponajboljih istarskih boćara Božo Šorgo, slikovit su primjer za to. Na upečatljiv je način potvrdio što se istinskom ljubavlju prema sportu kojim se bavite, može postići uspjeh iz snova, makar bili čisti amater poput ovog zanesenjaka. Da nije tako, teško da bi priznanja za prvaka Hrvatske u konkurenciji s najboljima ikad dospio u Krancete nadomak Juricanima, gdje Božo živi s obitelji. Samozatajni zaljubljenik u boćanje nije mogao poželjeti ljepšu čestitku za rođendan (25. prosinca) od naslova prvaka Hrvatske. Izborio ga je na jogima dubrovačkog boćodroma Srebrno, iako je malo tko vjerovao, pa i on sam, da je takvo što moguće. Sportski je nadati se i vjerovati, ali realnost je nešto drugo. U najljepšem obliku sport je pokazao sve svoji čari u Božinu slučaju i obilato ga nagradio. Silno odricanje kroz više od tri desetljeća urodilo jer uspjehom iz snova.

– Trebalo je proći vremena da shvatim kako to uistinu nije san nego stvarnost. Teško je to i opisati, u trenutku kada ste i sami svjesni da je isto tako moglo biti potpuno drugačije poradi tako jake konkurencije. Igrati protiv mladih i afirmiranih igrača, uglavnom reprezentativaca časno je, ali čemu se nadati pored njih? Međutim, od roditelja sam naučio da se nikad ne treba unaprijed predati ili (po)miriti s trenutačnom situacijom. Pomoglo mi je to da osvojim dosta nagrada i priznanja među igračima boljima od mene. Ta me genetska odlika najčešće vodila do uspjeha u sportu i životu uopće, ističe Božo Šorgo. - Nemoguće je svaku partidu otvoriti jednako uspješno. Kad štošta i ne ide "od ruke" ne treba klonuti duhom, gubiti nadu. Uvijek treba vjerovati da je moguć obrat. Koliko su puta samo zadnje boće odlučivale o trofejima. I sam imao sličnih iskustava, kao u Dubrovniku. Imao sam vrlo uspješno otvaranje prvenstva, 20 i 15 punata u dvije prve serije. U trećoj sam sa skromnih 11 punata prošao u završni krug, među četvoricu. Moram spomenuti kako je Nenad Tadić u dva bacanja bio na početku najbolji s 24 i 22 punta, ali nije uspio izboriti finalnu seriju. Meni se dogodi u četvrtoj seriji da budem najuspješniji s 20 punata. Kako čovjek da se ne upita, da li je to moguće? Očito da je!

U životu nema slučajnosti

Još jedan od primjera kako nema pravila u sportu po kojem (naj)bolji pobjeđuju. Istaknuo je slučaj jednog od najboljih istarskih boćara Tadića, naš sugovornik. Dobro se znaju, često se i susreću na županijskim završnicama u raznim disciplinama. Znao je Božo pobjeđivati Tadića i te uspjehe smatrao životnim uspjesima, svjestan činjenice tko je tko u boćanju. Ono što mu se dogodilo na nedavnoj završnici prvenstva Hrvatske predstavlja vrhunac njegove boćarske priče koja je obilježila obiteljsko življenje.

– U životu se ništa ne događa slučajno, roditeljska je to krilatica. Slijedio sam oca Guerina i često bi s njim odlazio na mjesno igralište u Juricanima. Iako je tu bilo malo mojih vršnjaka, meni je bilo zabavno. Pokušavao sam si na neka pitanja koja su mi se tada vrzmala po glavi sam odgovoriti. Što je tu najvažnije, kad i kako bacati, izbijati i valjati boće. Moje društvo se u najvećem broju okupljalo na nogometnom igralištu. Nije me bilo teško nagovoriti da im se pridružim, igrajući u mladim selekcijama Juricana i Babića. I mlađa braća Dario i Marino su me slijedila, da bi se na kraju ipak vratili boćanju, kao i sin mi Manuel prije desetak godina, o svom sportskom putu kaže Božo Šorgo. - I tako, ozbiljnije sam počeo boćati u Juricanima i teško da bi mijenjao klub, da me nisu iz Segeta zvali. Oni su igrali Treću HBL što je za mene kao i većinu kvalitetnijih igrača iz Umaga i okolice bio izazov. Desetak godina igranja u tom rangu puno mi je koristilo. Naučio sam puno toga od starijih i iskusnijih igrača i napredovao do igranja za Umag. Čak sam dočekao i to da sa sinom Manuelom zajedno, kako je odrastao i stasao, jedno vrijeme igram za Seget i Umag. Toliko toga sam prošao, ali moram priznati da se ovako nešto nisam usudio ni sanjati. Za roditeljsku podršku i izbivanje iz doma ovaj uspjeh posvećujem u prvom redu ocu i majci, te supruzi Roseli i sinu.

Veselje uz sina Manuela

Ne pomišlja na oproštaj 49-godišnji Božo, jer mu je boćanje donijelo neslućeni uspjeh. Imao je stoga itekako vrijedan razlog za proslavu rođendana u ovo blagdansko vrijeme. Inače, ništa u njegovu životu i ponašanju se nije promijenilo, kao i sve protekle godine dok je nizao uspjehe sa momčadima za koje je igrao ili u pojedinačnim nastupima.

Bogata je zbirka osvojenih naslova pobjednika u gotovo svim disciplinama, na županijskoj i razini Boćarskom središta Umag te na prigodnim turnirima. Nerijetko je veselje uspjeha Božo dijelio sa sinom Manuelom koji ozbiljno kroči očevim stopama.

Odlični domet s PH ovog samozatajnog sportaša svrstava među najozbiljnije kandidate za sportske laureate u skorašnjem izboru najuspješnijih u ovoj 2018. godini, u anketi Zajednice sportova grada Umaga.(Mijat GAVRAN)