Piše Damir Cupać
Dvanaestorica veličanstvenih
Krajem lipnja 2013. godine trebala je biti okončana agonija riječkog »3. maja« koji je godinama bio opterećen lošim poslovanjem i katastrofalnim upravama koje su gomilale gubitke u poslovanju. Mogli su direktori rasparčavati ono što su generacije stvarale jer u načelu nisu snosili nikakvu odgovornost - kako bi ih politika donijela, tako bi ih i odnijela. I nikome ništa. A riječki škver je tonuo sve dublje. U Rijeci je »3. maj« prvorazredno gospodarsko, političko i simboličko pitanje i te, 2013. godine, kada je na vlasti bila SDP-ova koalicija, trebalo je pronaći model kojim bi se spasio škver. I onda je krajem lipnja 2013. godine val optimizma zapljusnuo riječki navoz. Zvučalo je predobro da bi bili istinito s obzirom na to da je perspektivni i u svakom pogledu hvaljeni pulski škver odlučio dati ruku. Na način da za jednu kunu kupi riječki škver i da onda svojim znanjem pomogne kako bi riječki navoz postao perspektivan zahvaljujući znanju pulskih menadžera za koje se tvrdilo da znaju kako u vrlo nepovoljnim okolnostima učiniti proizvodnju broda profitabilnom.
