PIŠE BOJAN ŽIŽOVIĆ
1001 Nedjelja: Ne može ustati, ako uopće leži, sve i da hoće, ne osjeća ruke, ne osjeća noge, ne osjeća ni među nogama, ne osjeća ništa
Kraj njega čovjek, njegovo lice bez izraza, bez bora, a opet staro djeluje, kao da je ubačeno u perilicu rublja na program s najvišim stupnjevima pa ga centrifuga isušila, ali ne i zgužvala. Otkud on ovdje? I tko je on? Je li ovo njegova kuća, jesu li njegovi zidovi? A sve mu miriše na nešto, ne može se sjetiti na što, nešto poznato, kao da dopire iz djetinjstva. No kad je bilo to djetinjstvo? Je li ga uopće bilo?
