KOMENTAR GLAVNOG UREDNIKA ROBERTA FRANKA
FERIĆ DRUGIMA MORALIZIRA I PAMETUJE, a sam se nikada neće odmaknuti od partijske sise čije mu je mlijeko ipak najslađe
Baš je bio dečko koji obećava: jaka vilica, čvrsta brada, umjerena sportska građa, odlučan pogled, spretno poziranje pred kamerom i solidan izgled na jumbo plakatima… Sve to učinilo ga je američkim tipom političara, frajerom kojem bi se, s tim polušarmantnim smiješkom, možda i moglo povjerovati. Malobrojni koji su mu bili skloni stvarali su zaključke da bi se dio birača mogao identificirati s njegovim političkim stavovima. To bi značilo da oko sebe može okupljati nezadovoljnike IDS-om, strankom koju više prezire nego što išta drugo u životu voli. No taj hibrid opsesivnosti i mržnje prema IDS-u njegov je najveći politički problem, jer si u javnom angažmanu dozvoljava da ga kao krivo pogonsko gorivo pokreću isključivo negativne emocije. Od toga očito ne može pobjeći, karakter mu je tako satkan, a priroda ga nije obdarila za političare tako važnom socijalnom inteligencijom. U sebi nema potencijal okupljanja ljudi, umrežavanja i integriranja, uz to mnogi bivši najbliži suradnici potvrdit će iz prve ruke da je lišen lojalnosti tamo gdje se ona očekuje i podrazumijeva. Reći će i da možda baš zato poput bagera razgrće sve oko sebe tražeći si i na taj način prilike za napredovanje. Do krajnjih granica ambiciozan, on želi postati…. Bilo što! Samo da nešto postane! Prva na listi želja mu je Pula.
