PIŠE GLAVNI UREDNIK ROBERT FRANK
Kako je nedjeljna večer povezala Špadu, Bubu, EBRD i razvoj Pule?
Nedjelja je navečer, prošlo je 19 sati i 7 minuta. Normalni ljudi, običan svijet, priprema se za ponedjeljak. Završeni tjedan polako se pušta iza sebe. Djeca obavljaju zadnje pripreme za školu, a roditelji za posao. Predvidivo, rutinski, uobičajeno, čak idilično. Možda malo dosadnjikavo, ali tako žive sređene, povezane obitelji. Postoje red, pravila, odgovornost i posloženost malog sustava koji funkcionira gotovo besprijekorno. Obitelj je, uostalom, temeljna zajednica svakog društva. I mi novinari imamo obitelj, ali svakako ne živimo tako uravnoteženo. To što je nedjelja ne znači da ćemo se zabavljati s obitelji, peći roštilj i rastrčavati zlatnog retrivera. Taj pas bi, kao, trebao biti simboličan znak da je obitelj sretna. Retriver je, jel', privržen obitelji, kažu i da je njen punopravni član. No ničeg od toga kod nas novinara nema. Ili ima, ali u premalim količinama, nedovoljnim da te obitelj ne zamrzi jer ti je posao najvažniji. Prečesto izbivamo od kuće, radimo bez posebnog reda. I nitko nas neće pitati želimo li, možemo li, plaća li se to, koliko, sat duplo, trostruko, noćni rad… Realno, to su glupa, nepotrebna pitanja. Nema toga ako si novinar, ako to živiš, ako to samo ne radiš. Između „živiš“ i „radiš“ je neizmjerljiva udaljenost. Patetično je, ali ispravno zaključiti da je novinarstvo stil života koji traje kraće, ali je dinamičniji od prosječnog. Novinare ubija stres. Što je moje sadašnje stanje.
