PIŠE VANESA BEGIĆ
Nikad tako blizu, nikad tako daleko
Prolazeći ubrzano kroz grad, gledajući da se čim prije obavi ono što se mora, može se pomisliti: ne, to nije moj grad, to ne može biti tako. A sve kuće, zgrade, stabla, ulice, trgovi su manje-više isti, za prirodu vrijeme nije stalo, ali zato je za ljude. I to potkrjepljuje onu činjenicu da grad čine ljudi.
