PIŠE CRISTIAN BRUNO GALIĆ
Adio, barba Toni
Još kao klinac s Punte (Piazza al Ponte), sjećam se, dok sam čekao kurijeru za u školu, kako je jedan visoki barba na bičikleti, svakog jutra, u kvarat do osam, odlazio u Šijanu na posao. Jedno jutro me mama otpratila na bus i upitao sam je: "Mama, tko je taj barba na bičikleti koji svaki dan pozdravlja?" Odgovorila mi je: "To je naš prijatelj Toni guma." Bio je vulkanizer još od malena, tamo negdje iza Veterinarske stanice. Potom se preselio i novu ofičinu otvorio kod Cinkopana, na pola 43. istarske divizije. Cijela Pula je znala tko je Toni guma. Jednom zgodom sam bio kod pokojne none Cinkopan, koja je tog dana slavila stoti rođendan. Pozvani su bili mnogi novinari. Njezini su mi rekli da je Toni guma u najmu kod njih već 35 godina. Odlučio sam napisati jednu štoriju s Tonijem i čuti nešto više o njegovom životu. Ekonomist, visokoobrazovan Puljanin, cijeli je svoj radni vijek popravljao gume. Volio je putovati, piti pivo, lijepe žene. Uvijek ljubazan, vedar, nasmijan, u trlišu na nogostupu ispred svoje ofičine u Šijani. Jednostavan čovjek kojeg je svatko poštivao. Na gumama koje je popravljao znao bi kredom napisati ime osobe čija je guma. Tako je tatina kariola imala gumu "Željka", a moj motorin gumu "mali Mate". Na zidu iznad stroja za vulkaniziranje stajala mu je uokvirena slika i prva novčanica jugoslavenskih dinara koju je zaradio kao privatnik.
