Piše Robert FRANK
ZAGREB (NE)PRIJATELJ ISTRE Istra ne voli Zagreb
Istra Zagrebu ne vjeruje, kao ni Zagreb Istri. Ne ide pa ne ide ta ljubav. Odnos glavnog grada i najnaprednije hrvatske regije je kompliciran. Obilježava ga premalo uvažavanja i tolerancije, a previše međusobnog neshvaćanja i podmetanja. Iz zagrebačke perspektive nepotrebno se dovodi u pitanje istarsko hrvatstvo, i to se stalno perpetuira. S druge strane Istra doživljava Zagreb onako kako je Zagreb nekad doživljavao Beograd. Kao hegemona koji samo uzima, a ništa ne daje. Činjenica je kako je Beograd iskorištavao Hrvatsku, no Hrvatska i službeni Zagreb ne iskorištavaju Istru, barem ne više nego ostale županije i regije. Istra se pak u okviru Hrvatske uvijek doživljava i predstavlja posebnijom i drugačijom. Službeni Zagreb, tko god "gore" bio na vlasti, uglavnom te fore nije pušio. Ignorirao je neke specifičnosti Istre, doživljavajući je tek kao jednu od hrvatskih regija na što hrvatska Toscana nije pristajala. Njena različitost u Banskim dvorima nikada nije uvažavana u mjeri u kojoj je to ovdje priželjkivano. To je i jedan od razloga zbog kojeg najistarskija istarska stranka, famozni IDS koji jedini na Poluotoku provodi izraženu regionalističku politiku, kampanju za Europarlament gradi na kontri HDZ-u i državnoj vlasti. U duboko podijeljenom i ispolitiziranom društvu, igrajući na provjerenu kartu neprijateljstva prema HDZ-u, sadašnji IDS je uvjeren da se na ovaj način rizik predizborne kampanje smanjuje na minimum. HDZ je, naprosto, vječno idealan suparnik. Kad IDS padne u krizu radi konsolidacije redova dovoljno je Istrijane preplašiti HDZ-om i stranački će se birači ujediniti. Recept je jeftin, ali prokušan, nije previše pametan, ali je mudar, više je destruktivan nego konstruktivan, ali - prolazi. Barem tako misle u vrhu IDS-a. Zagreb, naravno, ne gleda blagonaklono na ovakvu politiku, tim više što je usred traženja modela spasa za Uljanik, IDS po Plenkovićevoj Vladi žestoko opleo. S namjerom da usred kampanje za EU izbore amortiziraju dio svoje i ne pretjerano velike odgovornosti za propast Uljanika, nepotrebno su podignuli tenzije prema HDZ-u na razinu višu od uobičajene. Iz IDS-a, međutim, osim patetičnih izjava - "Uljanik mora opstati" i "Radnici moraju zadržati radna mjesta" - nije došao nijedan realno ostvariv i suvisao prijedlog za spas pulskog brodogradilišta. Odgovornost je jednosmjernom ulicom transferirana u metropolu, a IDS-ove političke elite, za što bi se Vlada u spasu Uljanika mogla uhvatiti, nisu ponudile baš ništa. Grad Pula je, dodatno otežavajuće, stao na branik postojećeg prostornog plana po kojem na prostoru Uljanika ustvari može biti samo - Uljanik. Takva isključivost, izostanak vizije, kreativnosti i hrabrosti te neprilagođavanje novim okolnostima odbilo je svakog potencijalnog ulagača koji je na tom prostoru mogao i samo pomisliti da je moguć suživot različitih sadržaja.
