PIŠE MIRJANA VERMEZOVIĆ IVANOVIĆ
Prokletstvo kuća duhova
Robna kuća u centru Pule otvorena je uz veliku pompu negdje krajem 70-ih godina prošlog stoljeća. Možda 1978. Ili '79. Bio je prestiž raditi u velikom, modernom zdanju u kojem je, za ono socijalističko doba, bilo svega. Nas djecu oduševljavao je eskalator. Satima smo se vozili gore-dolje. Sjećam se da me, prije nego što sam prvi put stala na željezne pokretne stube, bilo jako strah. Bojala sam se da će mi stube zahvatiti stopala i progutati me, samljeti. Onda sam čula glas jednog starijeg gospodina koji je čekao iza mene: "Ala šu, mala!" Protiv tog ala šu nije se dalo ništa učiniti. Zakoračila sam na željezno čudo i stube su postale poput ringišpila. Samo što su se, umjesto u krug, vrtile gore-dolje. U podrumu robne kuće bila je samoposluga, ispred nje kafić i postolar, čini mi se i ključar. Ne sjećam se što je bilo u prizemlju, na prvom katu bila je odjeća i obuća, na posljednjem namještaj. Od cijele robne kuće danas je ostala samo ljuštura. I u podrumu postolar.
