piše davor petrović
U Terminatorovom gnijezdu
Ilustracija (Pixabay)
Hvala na pitanju, situacija s dijakritičkim znakovima okončana je Pirovom pobjedom. Neumorni pregovarači iz UEFA-e koji altruistički brinu za medije sve su sredili prilično brzo, u manje od 24 sata, i stavili su kvačice tamo gdje su iste nedostajale na akreditacijama predstavnika medija iz slavenskih zemalja.
Ne, nisu ih izvukli markerom ili napravili pažljivo i nadasve precizno izrezanim komadićima izolirbanda, kao što je u trenutku slabosti i gnjeva pomislio zlobnik u meni. Ti brižni ljudi isprintali su potpuno nove akreditacije s kvačicama svježim poput jutarnje rose. Samo zbog toga se isplatilo proći apsolutno svaki centimetar od nekoliko desetina kilometara koje je trebalo napraviti od našeg smještaja do centra za akreditiranje.
Sada, pak, dolazimo do onog dijela o Pirovoj pobjedi. Naime, u press-centru na Olimpijskom stadionu u Berlinu ispostavilo se da su nekim hrvatskim novinarima kvačice oproštene. Samo tako, kao da su neka privilegirana kasta. Oni su došli u akreditacijski centar i dobili su akreditacije bez dijakritičkih znakova, iako ih imaju u imenima i(li) prezimenima. Plus, također im je uskraćen i razgovor s revnim volonterima o kvačicama, ugodan poput uranjanja glave u ledenu vodu. No, ako ništa drugo, mi "kvačičari", barem smo završili s tom pričom.
Prilikom dolaska na Olimpijski stadion po tko zna koji put uvjerio sam se da s Nijemcima nema... Budući da su ovo ozbiljne novine, u ovom slučaju će riječ zafrkancija odnijeti pobjedu nad standardnim izrazom koji svi volimo koristiti zbog živopisnog i slikovitog efekta. Dakle, naučio sam da s Nijemcima nema zafrkancije. Ni pod razno.
Ispred ulaza u krug Olimpijskog stadiona postavljen je kontejner s mjerama osiguranja poput onih na aerodromima. Ruksaci i torbe prolaze kroz skenere, s time da ljudi koji su zaduženi za to svoj posao shvaćaju maksimalno ozbiljno i u stanju su potrošiti dvije-tri minute na njega. Recimo, onaj koji je pregledavao moju opremu sve je gledao kao kobac i niti jednom nije trepnuo.
Povrh toga, kada sam pružio ruku prema ruksaku koji je izlazio iz pokretne trake na skeneru, pogrešno misleći da smo konačno gotovi, poklopio me dlanom po prstima, a usput je kimao glavom lijevo-desno. Bez ijedne riječi. On je očigledno imao ulogu strogog i šutljivog "policajca".
Samim time ne trebam ni isticati da je njegov kolega s ručnim skenerom za pregled tijela bio je pričljiv i prijateljski raspoložen, ali njegov engleski s tvrdim njemačkim izgovorom nemilosrdno je ubijao taj dobronamjerni gard u mojim ušima, bacajući ga u drugu krajnost. Svaka, ali baš svaka riječ koju je izgovorio podsjećala me na izvedbu i boju glasa Arnolda Schwarzennegera u prvom filmu "Terminator". Zapravo, na sve njegove filmove iz osamdesetih.
Čovjek se stvarno trudio i pokušavao je biti susretljiv i ljubazan dok mi je govorio što moram raditi, za razliku od "štemera" na skeneru za ruksake i torbe, a meni se u glavi samo vrtio kratko ošišani nemilo nabildani tip, naoružan do zuba. Mislim, nije čovjek kriv što zvuči kao pobjednik natjecanja za najboljeg imitatora Schwarzennegerovog izgovora, ali jednostavno si nisam mogao pomoći. Naravno, sve to je išlo uz odgovarajuću navalu adrenalina i neopisiv osjećaj olakšanja kada sam konačno dobio dozvolu za izlazak iz Terminatorovog gnijezda.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
