U posljednjim minutama utakmice Istra 1961 – Gorica s tribina se stekao dojam da se igra u sumraku. Iako je logično bilo da se reflektori upale već na poluvremenu (18 sati), tim prije što im treba vremena da se zagriju, lampe su se počele paliti kad je kraj bio blizu. Kako je moguće da se na "Drosini" tako nešto događa? Stvari su, nažalost, u trendu. Na jednom od prijašnjih domaćinstava, kada su po završetku utakmice rezervisti odrađivali trening, djelatnici stadiona su jednostavno ugasili reflektore i otišli!? Igrači i treneri su se morali u mraku snalaziti, nekako pronaći skupe lopte, a trening je prekinut.

Obzirom na brojna iskustva u pulskom sportu, a dotiču se servilnih odnosa prema drugim klubovima, HNS-u i inima izvan Pule, gotovo sam uvjeren da se tako nešto ne bi dogodilo njima, dragim nam našim gostima. Spontano je nakon ovih detalja s reflektorima uhvatiti se teze koju si prikače neki drugi unutar HR prostora, sami protiv svih, iako su im realnosti drugačije. No, Istra 1961 doista djeluje kao da je u Puli usamljena protiv suparnika, foruma nogometa i unutar gradskih okvira. Grad joj je okrenuo leđa, iako je suvlasnik kluba (15%), smanjio je dotaciju omladinske škole, primorao je da gradi kamp u Balama uskrativši odavno (i politički) predviđeno Marsovo polje, naplaćuje stanarinu 100 tisuća eura, a troškove vode i struje je prebacio klubu. Istodobno Grad omogućuje drugima korištenje stadiona, HNS-u naplaćuje iznajmljivanje, a onda uz oštećivanje travnjaka ne ulaže u njegovo pravilno održavanje.

Pula sport, odnedavno dio Pula usluge i upravljanje, uopće ne mari za pritužbe Istre 1961. Njen direktor Mario Peruško, kao i gradonačelnik Filip Zoričić, imali su same riječi hvale za HNS zbog dotacije dijela sredstava za Valkane. U tom savezu, već duže vrijeme, vidljivo se marginalizira status Istre 1961, što se ogleda i u negativnom tretmanu kod sudaca, disciplinskih postupaka, ali i u limitiranju njena utjecaja unutar istarskog saveza. Koji ne reagira prema HNS-u kada se Istra 1961 oštećuje, kao što drugi županijski savezi rade, primjerice u finišu prošlog prvenstva kada je bila nadomak Europe. Lijepo jest da HNS nešto donira u Puli i Istri, ali da se ne zavaravamo, to je prilog kao i svim drugim županijama. Kada Istra 1961 zatraži pomoć u finiširanju kampa, vidjet ćemo kakav će biti odgovor HNS-a, koji je obilato sufinancirao kampove drugih klubova, velebne zgrade drugih županijskih saveza, itd.

Kad podvučemo crtu, najuspješniji pulski/istarski klub, jedinu pravu podršku ima prije svega od skupine Demoni, koji su prisutni na "Drosini" i na gostovanjima, te od onog dijela publike koji je stalniji, neovisno o rezultatu, i ne širi negativnu energiju kad rezultat nije pobjednički. Ok, ima i sponzora, ali to je drugačija priča. S obzirom na takvu realnost Istra 1961 je još vrlo uspješan klub. Koji je jedini profesionalni u okruženju, ne zato što je Pula pokazala da to može i zna ostvariti, nego isključivo iz razloga što vlasnici iz Baskije osiguravaju godišnje 3 milijuna eura za klub. Ako je tako, a po činjeničnim pokazateljima jest, zašto su Grad Pula, institucije, dio javnog mnijenja, negativno nastrojeni, šire dezinformacije i opstruiraju Istru 1961? Teško je prepoznati jedan logičan razlog, ali je jednostavno ukazati na više nelogičnih. Kako može gradonačelnik javno tvrditi da se Istri donira 100 tisuća eura, kada je činjenica da klub plaća 100 tisuća eura Gradu?

To je na tragu te institucionalne negative prema nogometu kojeg je odao i Mario Peruško u intervjuu za jedan portal. Teze "suradnja s Istrom 1961 je dobra" (iako je očajna), pa "postalo je prihvatljivo da vlasnik dođe iz preko Učke" ili "naučili smo da klub ima svoje poklonike, iako velik broj igrača nije iz Pule", na prvu su pozitivne, ali teško se oteti dojmu da su prilog negativnom diskursu prema španjolskim vlasnicima i izlizanoj priči o nebrizi za domaće igrače. Mario Peruško, koji je inače čovjek iz (borilačkog) sporta, i u općoj komunikaciji korektan sugovornik, ima pravo na svoje osobne stavove o profesionalnom sportu, nogometu i njihovom statusu u domaćem okruženju. Kada zastupa gradsku instituciju, onda on ili bilo tko drugi morao bi se ravnati po argumentima, činjeničnim pokazateljima i općem interesu. Razumljivo je da ne voli nogomet. Jasno je to deklarirao još kada je u prvom mandatu direktora PS trebao odrađivati dovršetak "Drosine", pa je primjerice, unatoč raspoloživim sredstvima, zanemario obnovu uništenog travnjaka i vratio novac u proračun. Krajnje nelogično. No, ako jedan klub, pulski, ima prosjek gledatelja 2,500, što je gotovo 5% građana, onda uskraćivanje dužnog održavanja Gradskog (!) stadiona "Aldo Drosina" je manjak respekta i prema toj masi koja očito voli nogomet. Nije taj negativan stav krivnja direktora Pula sporta, ali je odraz duha ljudi koji upravljaju Gradom i potiču takav pristup. Oni su prema sportu samo deklarativno puna podrška, ali zapravo je činjenica da svi klubovi žive sve lošije i standard uvjeta je demotivirajući za mlade. Ako imaju takav negativan stav prema najjačem klubu, možete si misliti koliko su pasivni prema drugima, kojima se dijele (sve) manje dotacije.

Mario Peruško, kao i Zoričić, istakli su činjenicu da je stadion gubitaš. I time se dodatno stvara atmosfera suvišnog tereta takvog objekta i uopće te nogometne potrebe u Puli. Nije, recimo, naglašeno da je uvjerljivo najskuplji teret Gradski bazen, koji godišnje (2022.) stoji 8,6 milijuna kuna, naspram stadionskih 3,7 milijuna. No, razlika je da stadion ima jednu svrhu, sportsku, a bazeni su i za plivačke klubove, ali i za masovno (komercijalno) korištenje građana koji to plaćaju iz svog džepa. Stadion je akumulirao manjak prihoda u odnosu na rashode 4,4 milijuna u 8 godina. Prosječno oko 550 tisuća kuna godišnje. Obzirom da govorimo o objektu koji nije komercijalan, to je razumljiva situacija. I neki drugi su objekti unutar Pula sporta u minusima, čak i Dom sportova "Mate Parlov" gdje je kudikamo lakše održavati objekt te ga komercijalizirati, ali se ne ističu negativno kao "Drosina".

Naposljetku, treba raščlaniti jednu realnost. Sportski objekti su svugdje u svijetu odraz standarda društva, njegove brige za zdravlje mladih ljudi, poticanje bavljenja sportom. Te djelatnosti svih vrsta sporta ne mogu se mjeriti golim računima prihoda-rashoda. Jer što je više mladih u sportu, to je više zdravlja i manje tereta zdravstvu. Što je više klubova koji dolaze u grad, više je prihoda od potrošnje. Što je više gledatelja, više je prihoda proračunu. To je prava strana prihoda od objekta i sporta. Ne možemo se mi u Puli, gradu s 50-tak tisuća stanovnika, voditi time da sportski objekti trebaju zarađivati da bi preživljavali. Kako da se to radi? Iznajmljivanjem objekta turistima, kafića poduzetnicima, rentanje Savezima, sajmovima, koncertima? Kad će onda biti termina za klubove i naše sportaše? Jesu li se objekti gradili za njih ili da bi se dvoranama i stadionima stvarali profiti?

To o prihodima je problem i u većim gradovima, s velikim klubovima i stadionima, ako su isti stariji. Dakle, bez komercijalnih sadržaja novog doba. No, takvi stadionu koji nosi velike prihode od 200-300 milijuna kao Bernabeu u Madridu ili Tottenhamom u Londonu koštaju milijardu eura. I imaju tržište od 5-10 milijuna građana, i klubove vrha europske elite. Mi smo mala država, mala baza, malo tržište. Mi sport trebamo tretirati kao zdravo ulaganje i ne voditi ga temeljem "profitabilnosti". Pula nije baš tako jadna da mora stalno smanjivati proračun za sport, i vrednovati ga temeljem toga koliko je novca donio direktno u proračun. Ostavimo Istru 1961 po strani, jer ima stranog vlasnika koji je barem zaslužio više poštovanja što gradu nudi nešto više od amaterizma i pratećeg dilentantizma. Svim sportovima se može, i mora pokloniti puno veća pažnja, bolji uvjeti i temeljni osjećaj da netko zbilja to radi zato jer voli i poštuje svoju mladost, sugrađane i Grad Pulu. Previše je opstrukcija, negativnih pristupa i općeg mrcvarenja urbane Pule, da bi to bilo prihvatljivo i za današnje vrijeme destruktivnosti, a i za uobičajene standarde generatora duha pulske tapije.

Povezane vijesti

• METROPULA: Stari i novi vijek nogometa
• METROPULA: Dekadencija destrukcije
• Tomo Mikulandra - učitelj, sportaš i nadasve dobra osoba