KOŠARKA
Dugogodišnja kapetanica pulskog kluba zaključila je igračku karijeru uoči nove sezone
Na svakoj sam utakmici davala svoj maksimum, pa i više od toga, jer ipak je šibenska škola košarke nadaleko poznata i od prvog svog pulskog dana željela sam se pokazati u najboljem svjetlu, da se vidi odakle dolazim, rekla je friška umirovljenica
NI U JEDNOM TRENUTKU NIJE ZAŽALILA ŠTO JE DOŠLA U PULU - Maja Ramljak
U svoju 15. uzastopnu sezonu u najjačem hrvatskom razredu, košarkašice Pula-Movitera krenut će bez Maje Ramljak. Dugogodišnja kapetanica službeno je zaključila svoju igračku karijeru u ogledu za treće mjesto na nedavnom Memorijalu Ružica i Vladimir Šešelja, kad je napustila teren pozdravljena od igračica obje ekipe. Dogodilo se to simbolično u 15. minuti susreta, jer je Ramljak iz rodnog Šibenika u Pulu stigla prije 15 godina, početkom 2007.
- Puljanke su tada "napadale" Prvu ligu i smatrale su da ću im u tome biti od pomoći, ali kako sam bila maturantica, ostala sam živjeti u Šibeniku i tu sam prvu sezonu dolazila samo na utakmice. Letjela sam svaki vikend avionom Zadar - Pula i nazad, no putovala sam i na druge načine, ovisno o situaciji. Sjećam se utakmice koju smo igrale u nedjelju, a ja sam u subotu imala maturalni ples i onda me tata vozio.
Rekao mi je tom prilikom da mogu ostati na plesu do 1 sat ujutro, a onda krećemo i tako sam ja stigla u dvoranu s friško napravljenim umjetnim noktima koje nisam htjela skinuti, nego sam bandažirala svih deset prstiju da mi ne bi ispali, uz smiješak se Maja Ramljak prisjetila jedne od dogodovština, kojih u ovih 15 godina definitivno nije nedostajalo. - Te prve sezone nismo uspjele ući u najviši rang, da bih se nakon završene srednje škole odlučila ovdje upisati fakultet. Imala sam u tom trenutku dvije ponude iz Zagreba, no odabrala sam Pulu i u mojoj prvoj "punoj" sezoni izborile smo ulazak u Prvu ligu.
Preseljenje u Pulu donijelo je poprilično promjena u životu mlade košarkašice.
- Došla sam iz kluba u kojem sam sa 16 godina igrala Euroligu, gdje je sve bilo posloženo do u najsitnijih detalja i postojao je neki režim koji se morao poštivati. U Šibeniku je vladao red, rad i disciplina te sam u Pulu stigla kao gotova igračica. Ovdje me definitivno nije dočekala takva stega, jer je trener Đukić izuzetno dobar čovjek, ali ponekad i previše popustljiv.
Zna on itekako dignuti glas i "poludjeti", ali imao je uvijek dovoljno strpljenja da sve izdrži i u Puli sam si otvorila neke nove vidike. No, ni u jednom trenutku nisam zažalila što sam došla ovdje i kad bih mogla, ne bih ništa promijenila, priznala je Ramljak. - U početku mi je fakultet bio prioritet, a kako se on približavao kraju, tako je košarka postajala primarna, no u svakom je trenutku bio prisutan taj dalmatinski dišpet i na svakoj sam utakmici davala svoj maksimum, pa i više od toga. Ipak je šibenska škola košarke nadaleko poznata i od prvog svog pulskog dana željela sam se pokazati u najboljem svjetlu, da se vidi odakle dolazim.
Puno je utakmica odigrala Ramljak u pulskom dresu, a poprilična je i brojka suigračica s kojima je dijelila svlačionicu.
- Imale smo dobrih i manje dobrih sezona te je nekad atmosfera u svlačionici bila odlična, a nekad baš i ne, što je normalno u sportu i najčešće je povezano s ostvarenim rezultatima. Isto tako, puno je dobrih igračica prošlo kroz klub i teško mi je sa sigurnošću reći koja je u ovih 15 godina bila najbolja s kojom sam imala priliku igrati, ali ako bih već nekog trebala izdvojiti, onda bih se odlučila za Branku Vukičević, premda je izbor stvarno težak, svjesna je Ramljak.
- Još je teži izbor najdraže suigračice i tu stvarno ne bih nikoga izdvojila, jer je puno cura koje su mi prirasle srcu i u Puli sam sklopila prijateljstva koja će mi ostati za cijeli život. Kad smo bile doma izlazile bismo zajedno u Uljanik, na gostovanjima bismo poslije utakmice znale završiti na nekoj svadbi s narodnjacima i previše je tu lijepih uspomena da bih se mogla decidirano za jednu odlučiti.Ono što je Ramljak definitivno odlučila, to je da povratka na parket neće biti i da je ovo kraj njene igračke karijere.
- Nikad ne reci nikad, jer ako nas je prošle sezone Emilija Podrug sa svoje 42 godine mogla "rasturiti" na terenu, onda ima vremena i za mene da se vratim za koju godinu. Šalu na stranu, već sam ranije bila svjesna da se kraj moje karijere polagano približava i da nije uslijedio sada, stigao bi za godinu-dvije, a sve je malo ubrzala poslovna prilika koja mi se ukazala.
U kratkom periodu sam morala donijeti odluku, prihvatila sam je i sve je praktički bilo gotovo u desetak dana, istaknula je Ramljak. - Iskreno, još uvijek nisam svjesna da je stigao kraj i trebat će proći neko vrijeme da se pomirim s time, no kako se neke stvari zatvaraju, otvorit će se neke nove. Košarka je dugo vremena bila neraskidivi dio mene, igrala sam je 25 godina i neće mi biti lako uvidjeti da je s time gotovo. Još uvijek mi je sve ovo skupa malo čudno, naročito nakon što je na klupskoj stranici izišla vijest da prestajem s igranjem, a cure su krenule s porukama. Kad čitate nešto o sebi i počnete rezimirati neke stvari, normalno je da vam u određenim trenucima bude teško, ali ovo je definitivno moj oproštaj od igranja.
Oproštaj od igranja ne znači i oproštaj od dvorane.
- Bit ću tu za klub uvijek kad me budu trebali i kad mi poslovne obveze to dopuste te ću pratiti njihove utakmice, jedino što više neću biti na parketu. Htjela bih se na kraju zahvaliti predsjedniku Ivici Bolkoviću, treneru Ivanu Đukiću i svim suigračicama te im poželjeti što bolju sezonu, da ih ozljede zaobiđu i ostvare što bolji rezultat. Znam da će im biti teško bez mene, isto kao i meni bez njih te neka prvu utakmicu odigraju za Maju i pobijede, zaključila je Ramljak.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
