Toni Perković
Pulski košarkaš sezonu okončao u Italiji: "Nitko nema bolju atmosferu od Fortituda"
(Press)
Za pulskim košarkašem Tonijem Perkovićem inozemna je sezona tijekom koje je branio boje dva kluba. Započeo ju je u Azerbajdžanu, u redovima tamošnjeg prvoligaša Neftchija iz glavnog grada Bakua, da bi u zimskoj stanci preselio u Italiju i obukao dres drugoligaša Fortituda iz Bologne.
Raskid
- U Azerbajdžanu se gradi jedna jako dobra košarkaška priča. Puno se novaca ulaže u taj sport te ugovorima kakve teško mogu dobiti u ostatku Europe privlače igrače, ali u organizaciji im još puno toga manjka. Grad je odličan za život, smještaj je odličan, isto kao i novci koji se dobivaju, ali ukupno gledano daleko je to od razine na koju sam navikao te sam brzo shvatio da s 27 godina nisam još spreman živjeti na toliko neprofesionalnom nivou - rekao je Toni Perković. - Tri-četiri kluba treniraju u istoj dvorani, koja je vrhunska, ali uzalud vam to kad dođete na trening i onda vidite da su se promijenili termini i da već drugi klub trenira. Nije mi problem predstavljala udaljenost od Hrvatske, ali nakon što smo ispali iz Europa kupa jednostavno nisam želio ostati tamo do kraja sezone i igrati samo domaću ligu. Da sam na zalasku karijere vjerojatno bih ostao, dok ovako moj mentalni sklop nije bio spreman na to i odlučio sam otići.
Ponuda mu nije nedostajalo, a prvi su se javili Talijani.
- Drugoligaš Rieti želio me dovesti u svoje redove, ali bilo im je hitno i morao sam im u tri dana odgovoriti pristajem li ili ne, a to je bilo premalo vremena da riješim svu potrebnu papirologiju - prisjetio se Perković. - S jedne strane, za tamošnje ljude Baku je raj na zemlji te im nije jasno kako to netko želi ostaviti i otići igrati negdje drugdje. S druge strane, te procedure kod njih idu jako sporo jer postoji određena hijerarhija i ne može se otići direktno kod čovjeka s kojim bi se dogovorio raskid ugovora, već se mora ići korak po korak od nižeg prema više postavljenom te dok su se svi oni izredali, trebalo mi je dva tjedna da dobijem papire. Ostao sam tako bez prilike da zaigram za Rieti, ali nedugo zatim javili su se iz Fortituda i krenuo sam put Bologne.
Dvostruki prvak Italije te klub koji je 2004. godine igrao i izgubio od Maccabija finale Eurolige danas je drugoligaš, ali to nije umanjilo podršku njegovih navijača.
- Igrao sam u Francuskoj s Orleansom utakmice pred deset tisuća ljudi, ali nešto slično onome što me dočekalo u Bologni nisam dosad okusio. U dvoranu stane oko sedam tisuća ljudi, ali zbog specifične okrugle građe čini ti se dok igraš da su ti navijači na leđima i osjećaj je fantastičan. Na svakoj utakmici stvorila bi se sjajna atmosfera, a u razgovoru sa suigračima koji su igrali Prvu ligu, svi od reda su mi rekli da na tom planu nema u Italiji boljeg kluba od Fortituda - istaknuo je Perković. - Tri su velike navijačke skupine, svi od reda su ludi za košarkom i na svakom koraku osjeti se ta njihova ogromna ljubav. Dok hodaš gradom ljudi te zaustavljaju i doslovno mole da dobijemo narednu utakmicu, a redovito smo prije i poslije utakmica dobivali poruke od navijača. Zbog njih mi je najviše žao što se nismo plasirali u Prvu ligu, što smo morali napraviti jer smo imali vrhunske uvjete, daleko najbolju momčad u ligi i najveći budžet, ali neke druge stvari su se ispriječile.
Najveći problem Fortituda bile su dvije struje unutar kluba, od kojih je jedna forsirala trenera Attilija Caju, bivšeg talijanskog izbornika koji je, između ostalih, svojevremeno trenirao i Veljka Mršića u Milanu. Činjenica da je Caja u bogatoj trenerskoj karijeri promijenio 20-ak klubova nešto govori i o njegovim ljudskim osobinama, koje su na kraju "skrojile" sezonu.
Svađa
- Zadnje kolo je odlučivalo o prvaku i da je Scafati izgubio na gostovanju u Riminiju, zatvorio bi se krug s njim, nama i Pesarom u kojem bismo mi bili prvi. No, dobio je sa četiri razlike i osvojio naslov, a mi smo zbog lošijeg međusobnog skora od Pesara završili treći. Kako je Pesaro ispao odmah u četvrtfinalu play-offa, imali bismo prednost domaćeg terena do kraja doigravanja, a u regularnom dijelu prvenstva doma smo izgubili samo jednu utakmicu. No, nakon što smo u četvrtfinalu s 3:2 prošli Avellino, u polufinalu nas je Verona dvaput za redom dobila doma i s 3:0 eliminirala - istaknuo je Perković, koji je završnicu sezone promatrao sa strane. - Nikome ne bih zaželio ono što smo prošli tijekom sezone i držalo nas je jedino to što smo mi igrači stalno bili zajedno, no protiv Verone se dogodilo ono čega me bilo strah, raspali smo se. Ja te utakmice nisam igrao jer sam se protiv Avellina, kad više nisam mogao sve to trpjeti, posvađao s trenerom nakon čega me više nije koristio. Nijednu utakmicu ove sezone nisam propustio zbog ozljede, znali su to i navijači od kojih sam stalno dobivao poruke zašto ne igram, ali nije bilo do mene.
Perkovića ugovor s Fortitudom veže do kraja lipnja, no njegova epizoda u Bologni je završena i kreće potraga za novim klubom.
- Želja je ostati blizu Hrvatske, ali ne bih se volio vratiti u Francusku jer mi tamošnja košarka, u kojoj su u prvom planu fizikalije, ne odgovara. Zemlje po mom guštu su Italija i Španjolska, jer se tamo igra košarka s glavom, dosta je taktike i treba razmišljati tijekom utakmice - zaključio je Perković.
Drugu godinu "zapeo" u polufinalu
Litavac Paulius Sorokas i Amerikanac Lee Moore dvojica su stranaca s kojima je Fortitudo krenuo u sezonu, a kad se Moore ozlijedio, u klub su doveli Perkovića na tri mjeseca, s opcijom produženja na još tri koju su brzo aktivirali nakon što su vidjeli što im Puljanin može pružiti. No, na kraju je Perković, drugu godinu za redom, ostao bez glavne nagrade, plasmana u najviši razred talijanske košarke.
- Oba puta vidio sam svjetlo na kraju tunela, ali onda se pojavio kamion koji me je blokirao. U Fortitudu je problem bio trener, a lani u Forliju moja ozljeda u trenutku kad smo mogli napraviti velike stvari, no kao i sada, "zapeli" smo u polufinalu play-offa. S te strane, volio bih se iduće sezone vratiti u Italiju i opet boriti za vrh, ali i otići do kraja - nije dvojio Perković.
