piše dražen katalinić
Zaboravljeni dragulji
Kada je bivša britanska premijerka Margaret Thatcher u rujnu 1998. posjetila Zagreb, od svih povijesnih i kulturnih znamenitosti kojima obiluje hrvatska metropola, na englesku je barunicu najjači dojam ostavila tržnica na Dolcu. Željezna lady tada se nije mogla načuditi da još uvijek u velikim europskim gradovima postoje tržnice sa svježim proizvodima seljaka iz okolice, a tržnicom smještenom u najstrožem centru Zagreba je bila toliko oduševljena da je po povratku u London gradskim tržnicama odlučila dodijeliti posebnu plaketu, kojom se i danas ponose u toj podružnici zagrebačkog Holdinga. Margaret Thatcher tada je apelirala na Zagreb i cijelu Hrvatsku da sačuvamo ove bisere, kako je nazvala hrvatske tržnice. Teško je ne primijetiti da je ono što uzimamo zdravo za gotovo, poput »pjace« u centru grada, za britansku aristokraciju očito dragulj, no pitanje je jesu li gradske tržnice i dalje dragulji i Hrvatima? I jesmo li poslušali dobronamjerni savjet barunice Thatcher o očuvanju naše kulturne i prehrambene tradicije? Ako je suditi po broju prekupaca, uvezene robe i one sumnjivog podrijetla koja nam se na tržnicama podvaljuje pod domaću, zaboravili smo da nas je Margaret Thatcher uopće posjetila, a kamoli nam dodijelila diplome zbog očuvanja gradskih tržnica. U 90-ima smo još beskritički prihvaćali sve što dolazi sa zapada kao bolje od našeg, pa tako i kupovinu povrća, sira i vrhnja u trgovačkim centrima, a ne na tržnicama. Jer je to »in«, a sve ovo naše je zastarjelo i ne valja. A britanski dvor bi dopustio ujedinjenje sjeverne Irske s Republikom Irskom samo da im u centru Londona ponovo zamirišu iz zemlje tek iščupani plodovi. Kako smo još od Valentićevog stabilizacijskog programa i fiksiranog tečaja prejake kune postali uvozno-trgovačka ekonomija, a zadnjih godina i servisno-uslužna, tako smo odlučili radije jeftino uvoziti nego skupo proizvoditi. Pa je janjetina s Novog Zelanda svojedobno bila jeftinija od paške, a lignje iz Patagonije od jadranskih. Rezultat je da domaćom proizvodnjom ne podmirujemo ni polovinu vlastitih potreba za povrćem, a dodatni problem je tehnološka zastarjelost koja utječe na prinose, primjerice, 2020. smo proizveli 250 tisuća tona povrća, a dvije godine kasnije 160 tisuća tona. Prema analizi Hrvatske udruge poslodavaca iz ožujka ove godine, glavnina domaće proizvodnje povrća odvija nam se na otvorenom, uz veliki utjecaj klimatskih rizika, a svega četvrtina u nekom obliku zaštićenih prostora gdje prevladavaju visoki i niski tuneli, ali bez mogućnosti dodatnog zagrijavanja. Na jedva 100 hekatara u cijeloj državi povrće uzgajamo u tehnološki visokoopremljenim objektima, takozvanim hidroponskim načinom.
