Kolumne



(Snimio Davor Kovačević / Novosti)
Kolumna
piše zlatko crnčec

Nova ministrica za staro zdravstvo

Za postati ministrica zdravstva u ovom trenutku zaista treba hrabrost. Donedavni obnašatelj ove funkcije baš je izašao iz pritvora u kojem je završio prije desetak dana. Optužbe protiv njega prilično su gadne, a još je puno gori kontekst u kojem se sve to dogodilo. Posebno nakon što smo dobili uvid u prepisku glavnih organizatora od kojih su neki, da ne spominjemo sve što se priča po gradu, osuđeni za otmicu maloljetnika. A koji se, ne samo prema ministru zdravstva nego i prema ostalim liječnicima umiješanim u aferu, u svojim razgovorima odnose kao prema nekome tko je njihov osobni potrčko. Netko kojem će na kraju posla gurnuti tek par mrvica sa stola prepunog stotina tisuća eura. Da se ne spominje kako se odnose prema "Zrikavcu" koji je kao šef jednog regionalnog centra Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje bio poveznica između organizatora i pripadnika hrvatske liječničke elite. Da ne spominjemo činjenicu da nitko unutar zdravstvenog sustava nije uočio činjenicu da je proizvodna cijena medicinske opreme koja se kupuje barem tri puta manja od one po kojoj je ona na kraju kupljena. A ako netko jest uočio, a nije napravio ništa, onda je situacija još i gora. Ovo su samo pikanterije iz ovog slučaja u kojem je iza rešetaka završio Vili Beroš, nekadašnji idol nacije koji je na parlamentarnim izborima u srpnju 2020. godina dobio više preferencijalnih glasova od premijera. Osim njegove, uništeno je još nekoliko vrhunskih liječničkih karijera. Iako će se odjeci ovog slučaja još dugo analizirati i biti prisutni u domaćoj javnosti, oni su za novu ministricu završena priča. Ovom će se aferom odsad baviti USKOK i pravosudni sustav, a ne Ministarstvo zdravstva. Mada će prva ministarska zadaća Irene Hrstić po naputku premijera Andreja Plenkovića ipak biti unutarnja revizija svih nabava medicinske opreme nalik onima zbog kojih je njen predšasnik završio iza brave.

(Snimio Vedran Karuza / Josip Regović / Pixsell)
Kolumna
Piše Damir CUPAĆ

Sindikati, citirajte Plenkovića!

Iako su premijer Andrej Plenković i njegova HDZ-om predvođena vladajuća koalicija uvjereni da je Hrvatska država blagostanja, to nije tako. Da nije tako, to zna svatko tko s prosječnom u boljem slučaju, s medijalnom plaćom u gorem slučaju ili s minimalcem što je tragedija, ode u bilo koju prodavaonicu i odluči potrošiti sto eura za osnovne prehrambene namirnice. Nekada je za 756 kuna bilo uputno uzeti veliku najlonsku vrećicu kako bi se speža odnijela doma, a danas za sto eura sve se može potrpati po džepovima. Plenkoviću i njegovim ministrima nikako nije jasno što sada opet hoće zaposleni u javnim i državnim službama. I zbog čega su nezadovoljni. Podsjeća Plenković da je njegova Vlada proračun za 2024. godinu, koja je izborna, planirala na način da se povećaju rashodi kako bi se umirili građani, a HDZ prošao što bolje na izborima. Plan je uspio i sada bi HDZ-ova izvršna vlast najradije da svi sindikati budu razumni i da ih ostave na miru da upravljaju državom. Jer njima, državnim upraviteljima po ministarstvima i u državnom predstavničkom tijelu, a posljedično izvršnoj vlasti na lokalnoj razini, zaista više nije loše. Nakon izbora mudro su podigli sebi plaće toliko da im je uputno odlaziti u kupovinu omanjim kamionom. Za razliku od onih koji opet kucaju na vrata kako bi kolektivno pregovarali i kojima su dosta džepovi za transport speže. Da je Vlada kojoj je na čelu Andrej Plenković odnijela bitku s inflacijom, bila bi drugačija priča. Ali nije i zato će kucanja na vrata biti sve učestalija jer je inflacija poništila sva povećanja plaća u javnom sektoru. To je istina i da je tako, zna svatko onaj koji živi od prosječne i medijalne ili minimalne plaće. Zna to i Plenković, ne treba u to sumnjati, ali da bi svoje znanje pretočio u konkretne odluke, valjat će sačekati neke nove parlamentarne izbore.


(Snimio Milivoj Mijošek)
Kolumna
PIŠE Robert Matteoni

Pattinaggio, "Mirna" i nemiri Pule

Sredinom tjedna bila je promocija dokumentarnog filma o Stanku Hautzu, vitalnom 91-godišnjem Puležanu, koji je život posvetio pravnoj (vrhunskoj) karijeri i gajio izvornu entuzijastičku strast za nogomet. O tome ćemo uskoro, a ovaj put bih se zadržao na dvojicu među brojnim gostima u dojmljivom ambijentu Kinema Puba. Moglo bi ih se okarakterizirati kao staru gardu sportske i ine Pule, a u okruženju niza domaćih ljudi iz starijih generacija, svi smo se zajedno osjećali kao da se kotač vremena vratio unatrag. Luka Belić će početkom prosinca navršiti 87 godina. Djeluje mlađi, valjda i zbog ogromnog staža u sportskom životu Pule. Kako kaže i Hautz, rad u sportu je težak, pogotovo u teškim ekonomskim vremenima (dakle uvijek u Puli i Hrvatskoj), ali stalno funkcioniranje sa sportašima doprinosi održavanju mladenačkog duha i energije. Belić je imao velikih utjecaja u razvoju pulskog sporta od 1960-tih. I razumljivo je što nerijetko osjećam dozu gorčine kada se požali da ima ljudi koji često izvrću činjenice iz povijesti. U mnogim važnim fazama sportske Pule bio je akter i logično je da ima izvorna saznanja. Pričao je o tome i u jednom davnom nam intervjuu za ovaj list. Bio je jedan od utemeljitelja Saveza za fizičku kulturu Pule, koji je do tada kaotičnom sportskom funkcioniranju u gradu donio red i bolje uvjete. Do 1960-tih godina nisu postojale dotacije za sport, i kada su se one napokon uvele, Pula je 1966. dostigla proračun od 250 milijuna ondašnjih dinara. Bio je to značajan novac za ono vrijeme, moglo se pomoći klubovima, stvaranju uvjeta. Uzlet sporta u Puli bio je očit. Boks je ušao u prvu ligu, kao i hrvači, košarkaši u drugu ligu, kao i nogometaši. Belić je bio jedan od glavnih aktera u dogovaranju fuzije Pule i Uljanika, nakon čega je 1961. godine nastala Istra.