Pulo moja, više te ne volim!

Jutros su dugo zvonila crkvena zvona. Volim kada zvone, no danas je to značilo kao da je netko umro. Dan se nastavio sirenama - najprije uljanikovim i prosvjedom radnika, a zatim i onim policijskim te uhićenjima. Je li istoga dana umro i Uljanik?

Jednoga dana pričat ćemo djeci i unucima da se ovdje nalazilo brodogradilište. Neće više biti Uljanikovaca, neće se graditi brodovi. Jedino će imena okolnih barova podsjećati na nekada gordu povijest Pule - Arsenal, Shipyard… Možda će tu Uljankovci konobariti. Barem u sezoni.

Nema više ni Puljanke, ni Arena trikotaže, ni mnogih drugih poduzeća koja su odgojila generacije Puležana. Jesmo li to sami tražili, je li to razvoj grada kojem stremimo, cijena napretka, nečija vizija? Danima su ulice grada puste, opustošene. Iz njega odlaze i posljednji Mohikanci koji su ovome gradu davali dušu. Iza papirima prelijepljenog centra neki se ljudi užurbano spremaju za novu turističku sezonu. Nudit će tričarije, plastičarije i bankomate da svaki turist može podignuti novac kada god želi. U oči me bodu plave apartmanske table koje su postavljene po starogradskim ulicama. Nestali su Puljani, ovdje spavaju samo turisti, za to plaćaju eurima. S tim će Puljani pokušati preživjeti cijelu godinu. Dobro je da imaju i to, zato su tihi.

Pulo moja, ne sviđa mi se smjer u kojemu ideš, više te ne prepoznajem. Pulo moja, jel' pretjerano reći, više te ne volim!