Hrvatska žanrovska književnost bila je u središtu ovogodišnjeg 26. književno-znanstvenog skupa Dani Antuna Šoljana, koji je održan jučer i danas u Rovinju u organizaciji Pučkog otvorenog učilišta Grada Rovinja i Društva hrvatskih književnika. Posebnost ovogodišnjeg skupa bilo je premijerno predstavljanje prvog knjižnog izdanja krimića Antuna Šoljana "Osumnjičeni", do sada sasvim nepoznatog široj javnosti. Riječ je o prvom hrvatskom poslijeratnom kriminalističkom romanu, kojim je započet kontinuitet tog žanra koji traje do danas. O njemu je na prošlogodišnjem književno-znanstvenom skupu izlagao Mario Kolar, profesor i književni povjesničar , a roman je već našao svoje mjesto u novoj Biblioteci izabranih djela Antuna Šoljana zagrebačke izdavačke kuće Vuković&Runjić.

Obnova tradicije krimića

Maja Šoljan, urednica Biblioteke, je na predstavljanju knjige u rovinjskom Multimedijalnom centru naglasila da je krimić izvorno napisan za objavljivanje u nastavcima u tadašnjem tjedniku Globus, gdje je izlazio 1955. i 1956. godine u tridesetak nastavaka pod naslovom "Jednostavno umorstvo". Potom je 1960. izašao kao roto-roman "Osumnjičeni" u papirnatom uvezu, namijenjen prodaji na kioscima, pa je doživio klasičnu sudbinu takvih izdanja, te je kasnije spominjan samo na razini podataka. Prisjetila se da je kao mala držala u rukama to izdanje, ali ga nije čitala, pa se i izgubio iz njenog pamćenja, sve dok ga ponovno nije otkrio Mario Kolar. Od njega je i dobila tekst romana, potpisan pod pseudonimom A. T. Solar, koji je nakon toliko godina izdan u knjižnom formatu.

Sam Mario Kolar je rekao da su "Osumnjičeni" pravi klasičan krimić, prvi tog žanra napisan u Hrvatskoj nakon Drugog svjetskog rata. Na taj način obnavlja tradiciju nakon Zagorkine "Kneginje" iz 1910. te otvara prostor za nove autore. Nakon ovog Šoljanovog romana, u hrvatskoj književnosti je objavljeno mnogo krimića, od Milana Nikolića, Ivana Raosa, Predraga Brixija, Ljudevita Bauera i Branka Belana do Gorana Tribusona i akademika Pavla Pavičića Po tipu romana "Osumnjičeni" su blizu engleskom, intelektualnom tipu krimića, pri čemu istražitelj nema tipične anglosaksonske nadnaravne sposobnosti već se oslanja na vlastiti intelekt i intuiciju. Šoljan je radnju i likove svog romana smjestio u prepoznatljiv domaći milje, i tako postao most između Zagorkine "Kneginje iz Petrinjske ulice" te Pavličićevih i Tribusonovih kriminalističkih ciklusa.

Akademik Pavao Pavličić naglasio je da se s Antunom Šoljanom družio krajem osamdesetih godina prošlog stoljeća, kada je bio član uredništva časopisa Republika. Istaknuo je da Šoljan, kao naš najsvestraniji književnik, nije bio zadovoljan tretmanom krimića u tadašnjoj hrvatskoj književnosti, ali je, kao slobodan umjetnik, prihvatio i takvu narudžbu poznatog tjednika koji je želio objaviti domaći krimić. Pavličić kaže da se Šoljan kao pravi profesionalac nesumnjivo dokazao i u ovom žanru, preskočivši još jednu prepreku.

Uklopljen u Šoljanov opus

"Za razliku od drugih autora Šoljan je svoj krimić smjestio u naše podneblje, pa se diskretnim detaljima oblikuje slika tadašnjeg Zagreba i ambijenta tipičnih krčmi. U romanu je savršeno isplanirao zbivanja, rasporedio desetak likova u vremenu i prostoru i razvio nekoliko teorija o počinjenom zločinu. Roman ima kompletnu fabulu, nekoliko rješenja i uvjerljivo objašnjenje koje dovodi do epiloga. Po svemu, Šoljan je pokazao da kriminalni roman nije petparačka literatura, već izazov i za pisca njegova renomea", istaknuo je Pavličić.

Tomislav Brlek, književni teoretičar i povjesničar, je za Šoljanov krimić rekao da se savršeno uklapa u njegov književni opus. Nakon pronalaska trupla muškarca u jednoj zagrebačkoj krčmi započinje složena istraga nad osam osumnjičenih, koja se proteže i na policijsku vožnju do poslijeratnih Vinkovaca. Istaknuo je da ga je Šoljan napisao u kratko vrijeme, ali ne na brzinu, već s autorskim promišljanjem, pa se stječe dojam kao da umjesto inspektora Horvata on vodi istragu. Likovi su mu pažljivo složeni, kao da znaju da lažu, pa se radnja rješava kao šahovski problem.

Tipovi hrvatskih istražitelja

Na današnjem književno-znanstvenom kolokviju naslovljenom "Hrvatska žanrovska književnost. Poetika i praksa", Mario Kolar je analizirao likove istražitelja naših kriminalističkih romana, koji su prirodniji od savršenih poput Sherlocka Holmesa i Herculea Poirota. Tako je inspektor Šimek iz Zagorkine "Kneginje" šeprtljavi policijski službenik, a Šoljanov policijski inspektor Horvat se oslanja na intuiciju, lukavstvo, pa i blef, zastrašivanje, ali ima i nešto sreće, pa rješava zamršen slučaj ubojstva.

"U svom ciklusu od 18 romana, Pavao Pavličić je izgradio likove Iva Remetina i Vlade Šostara. Ivo Remetin, kao urednik crne kronike vodi uredan obiteljski život, a prljave poslove prepušta policajcu Šoštaru, šefu odjela za krvne delikte, koji je sušta suprotnost - neoženjen, ljubimac ljepšeg spola, brzo vozi, odlučan je i britak. Nikola Banić iz ciklusa sedam romana Gorana Tribusona je policijski inspektor pa privatni istražitelj neurednog privatnog života, svojevrsni cinik, individualac i autsajder, ali sa visokim osjećajem za pravdu i poštenje. Otklon od tipičnih hrvatskih junaka kriminalističkih romana je Timothy Tatcher, svojevrsna parodija detektiva i antijunaka koji živi i radi kao novinar u Americi, a s vremenom je i privatni detektiv", istaknuo je Kolar.

Posebno se osvrnuo na kod nas zapostavljenog Milana Nikolića, koji je od sredine pedesetih do sedamdesetih napisao čak tridesetak krimića, uglavnom objavljenih u Sarajevu i Beogradu. U prvim Nikolićevim romanima detektiv je lucidni novinar Miki. Nakon njega izgradio je lik Rafika kao primjer američkog tipa detektiva, a u najvećem broju narednih romana uloga detektiva je povjerena pravom profesionalcu, inspektoru Malinu, bližem engleskim, intelektualnih detektiva.

Nakon Kolara naša poznata književnica Julijana Matanović je na književno-znanstvenom kolokviju izložila esej "Što je Rudi Grabar savjetovao Tribusonovoj generaciji?" a Tomislav Brlek "Bolja polovica hrabrosti – pitanje žanra". Lada Žigo Španić, je provokativno raspravila dilemu zašto mediji ignoriraju suvremene domaće krimiće. Dubravka Crnojević Carić je analizirala igre oko ljubića i krimića kod Ranka Marinkovića i Marijana Matkovića.

Snažne humanističke poruke

Poljska slavistica Magdalena Dyras je na primjeru romana "Posljednje putovanje u Beč" Irene Vrkljan analizirala krimić kao tekstualni hibrid. Tihomir Glowatzky, germanist i slavist, prevoditelj brojnih hrvatskih književnih djela na njemački jezik, je izlagao o recepciji povijesnih romana Nedjeljka Fabrija u Njemačkoj s osvrtom na "Limeni bubanj" Günthera Grassa.

Moderator skupa Ivica Matičević je izložio esej "Na granicama avanture i krimića: Hitrecov Špilberg i Pavičićeva Crvena voda". Ujedno je istaknuo značaj Antuna Šoljana, najsvestranijeg hrvatskog pisca druge polovice 20. stoljeća, posebno kao neovisnog intelektualca sa snažnim humanističkim porukama nasuprot političkom teroru u vremenu jednoumlja.

"Dani Antuna Šoljana, ustanovljeni 1996. godine postali su jedna od središnjih manifestacija u programu Društva hrvatskih književnika. Njihov književno-znanstveni kolokvij u sredini u kojoj je stvarao je u 26 godina razradio brojne teme o Šoljanovu stvaralaštvu, ali i kontekstu vremena u kojem je djelovao. Da je Šoljan zanimljiv književnom miljeu dokazuje da je nekoliko knjiga s esejima izloženim na ovom kolokviju objavljeno u Maloj knjižnici DHK - rasprodano", rekao je Matičević.

Povezane vijesti

• Dani Antuna Šoljana
• DANI ANTUNA ŠOLJANA: Šoljan je prevodio "Kralja Leara" u Rovinju ploveći na svojoj maloj barci
• ZORAN PREDIN: Emocije i humor, to je ono što publici danas treba