ANDREA MATOŠEVIĆ
Razgovor s autorom "Kolosa Jadrana: Industrijski film i brodogradilište Uljanik u drugoj polovici XX. stoljeća"
(Snimio: Duško Marušić Čiči/Glas Istre)
Kolos Jadrana. Industrijski film i brodogradilište Uljanik u drugoj polovici XX. stoljeća - knjiga pulskog znanstvenika Andree Matoševića u izdanju Srednje Europe objavljena je krajem prošle godine te iznimno je uspješno predstavljena na Sa(n)jmu knjige u Istri. Tema Uljanika je danas itekako aktualna, i bio je to povod za razgovor s Matoševićem o nastanku ove knjige.
Donosite iznimno zanimljivu temu, koja je dan-danas aktualnija nego ikada, zbog čitave priče s Uljanikom. Kako je krenula ideja o obrađivanju ove složene teme?
- Ideja se za istraživanje i knjigu rodila i ranije, ali bio sam siguran da ću se njome baviti od 2018. godine i trenutka u kojem je i široj javnosti bilo jasno da se Uljanik neće tako lako vratiti u uobičajene proizvodne okvire. Mislim da se izvanredno stanje kakvo smo iskusili tijekom kolovoza te godine upisuje u povijest grada kao značajna prekretnica, ali i brodogradnje u Hrvatskoj. Motiv je, dakle, došao iz, da tako kažem, otvorenog egzistencijalnog rasjeda nakon kojega je u lokalnom kontekstu malo toga ostalo isto, a ta kompleksna proizvodna grana temeljena na široko postavljenom znanju, istraživanju, suradnji i iskustvu bila nepovratno okrnjena. S druge strane kalemljenje tema filma i brodogradnje u filmskom i brodogradilišnom gradu u potpunosti je pulski spoj. Ne moramo posebno naglašavati koliko su te su dvije odrednice usmjeravale i definirale grad privredno i kulturno. Barem jedan dio tog spoja susreće se u brodogradilišnom industrijskom filmu.
Tematski filmovi
Aspekti industrijskog filma kroz vrijeme, koje su najvažnije promjene tijekom godina?
- Industrijski je film tematski, pa i žanrovski, izrazito široko diskurzivno polje s različitim nakanama i svrhama, od edukacije do kritike. Fokus je u mojemu istraživanju bio na drugoj polovici dvadesetoga stoljeća do danas, i ono što zamjećujem jest da se u ranijim filmovima, onima iz pedesetih i šezdesetih godina akcent stavlja na široko postavljenu mrežu brodogradilišta, ali i popratne industrije o kojoj su ta ista brodogradilišta ovisila. Filmski jezik, kroz komprimiranje sadržaja i dinamičnu montažu, u nekoliko minuta gledatelju može pokazati cijelu mrežu dionika u procesu projektiranja i proizvodnje broda. Potonji su mogli uključivati prikaz proizvodnje čeličnih dijelova u ljevaonicama, scene iz Brodarskog instituta u Zagrebu, proizvodnju brodskog vitla u tvornici Vulkan, kontrolu izrađenih propelera u "Rikardu Benčiću" i tako dalje. Vjerojatno nema boljeg medija od filma kojim bi se osvijestila kompleksnost procesa izrade brodova i koordinacija različitih, prostorno udaljenih, sudionika u različitim fazama njihova osmišljavanja i izrade. Za takav su slojevit prikaz dobri primjeri filmovi "Naša brodogradilišta i brodograđevna industrija" Branka Marjanovića kao i "Ploviti se mora" Aleksandra Aranđelovića. Uljanik će sedamdesetih, proizvodnjom mamut-brodova, dobiti vlastiti opus filmova i u tom smislu biti izdvojen iz šireg brodogradilišnog arhipelaga.
Industrijski film shvaćen je kao prilično široko tematsko područje, a dio filmova snimljenih u/o Uljaniku obuhvaćaju i njegovu isprepletenost s gradom. Kakav je bio taj (su)život?
- Uradci za koje me vjerojatno pitate uglavnom su snimljeni u trenucima porinuća brodova, dakle, posebno pripremljenim, ali i rizičnim odsječcima života brodova i brodogradilišta kada su bila otvorena širem građanstvu. Pa ipak, filmovi i emisije iz sedamdesetih godina cijelim nizom redateljskih odluka, od glazbe, kadrova i naracije govore o povezanosti brodogradilišnih navoza i modernizacije grada, do suživota s turizmom, urbanističkog razvoja ili upliva u polje radničke kulturne proizvodnje. Naknadno se, napose devedesetih godina, fokus i sadržaj mijenjaju. Suživot se prikazuje teškim, brodovi kao modernizacijski zamašnjaci nestaju iz fokusa, a u njega ulazi naličje brodogradnje – slučaj je to s prikazom teškog manualnog rada u filmu Andreja Korovljeva "Godine Hrđe".
Ploviti se mora
Kada dakle govorimo o Uljaniku u filmskom kontekstu: analizirali ste brojne filmove. Koji od tih ostvarenja na najkompletniji mogući način prikazuje brodogradilište i njegov značaj za grad?
- Pojedinačno svaki od tih filmova otvara zasebne perspektive i slojeve brodogradnje iako se i njih da grupirati. Uljanik je istovremeno značajan punkt u široj brodogradilišnoj mreži, institucionaliziranoj od sredine šezdesetih u poduzeću "Jadranbrod" koje je moralo dodatno integrirati suradnju među brodogradilištima, kao i zaseban entitet. Film je u tom kontekstu imao zanimljivu ulogu, s jedne strane prikazuje što je postignuto, ali s druge u jedan filmski dokument stapa sva velika brodogradilišta bez da gledateljima eksplicira radi li se o 3. maju, Uljaniku ili Brodosplitu na što se u pojedinim brodogradilištima nije blagonaklono gledalo. Prethodno spomenuti "Ploviti se mora" ili u nešto blažoj mjeri "U susret oceanima" Mate Bogdanovića dobar su primjer za takvu situaciju. No, pojedini su uspjesi poput porinuća i varenja polutki Bellaryja ili Berge Istre u potpunosti koncentrirani isključivo na te brodove kao i sredinu koja ih je iznjedrila, što je slučaj s "Pulskom navozima" Branka Bauera. Ipak valja reći da su i ti pojedinačni uspjesi rezultat šire suradnje u kompleksnoj brodogradilišnoj mreži iako nisu prikazani takvima. Veličina tih brodova i divljenje koje su izazivali mnogo je važnih dinamika ostavila u sjeni.
Vama osobno, koji su filmovi u tom kontekstu bili najznačajniji?
- Teško bih mogao izdvojiti, tijekom istraživanja pogledao sam otprilike sto i trideset kratkih ili srednjemetražnih filmova, a u knjizi sam se dotakao njih devedesetak. Iako nisu svi snimljeni u brodogradilištima, odnosno jadranskim brodogradilištima, dobro su poslužili za komparaciju politika prikazanog sadržaja. U tom je smislu nekoliko filmova snimljenih kao filmske novosti, u formi kratkih informativnih uradaka od nekoliko minuta, posebno zanimljivo. U njima se reflektiraju širi politički odnosi, poput onog s Hruščovom koji je, posjetivši Jugoslaviju koja je s SSSR-om sredinom pedesetih imala još uvijek zategnute odnose, posjetio i brodogradilište Uljanik. Tog se posjeta prisjetio u svojim memoarima, budući da su od šezdesetih jugoslavenska brodogradilišta, simultano s izgradnjom Pokreta nesvrstanih, za njihovu tvrtku Sudoimport izgradila trgovačku flotu od nekoliko milijuna tona nosivosti. Međutim prisjetio se i koliko su ga žestoko Koča Popović i Edvard Kardelj napadali zbog Staljina, a to, dakako, nije našlo prostora u tim filmskim novostima. Tek jedna kratka scena u njima može se interpretirati subverzivnom, ali i ona je u granicama poštovanja prema sovjetskoj delegaciji.
Knjiga na neki način donosi i (mikro)povijest brodogradnje na pulskom području pa je značajna i s povijesno-društvenog-etnološkog-kulturološkog aspekta?
- Nakana knjige je bila održati dobar balans između mikro i makro pristupa, uz naglasak na akumuliranom znanju i nužnosti suradnje unutar i izvan brodogradilišta. Dakako, ideja koja prožima knjigu je i ona filmska, postoji opus filmova snimljenih u brodogradilištima, kao i u ostaloj industriji, i ta činjenica već je sama po sebi značajna za kulturološki aspekt projektiranja i gradnje brodova. No, kako je komparacija važna za samu analizu filma, vaše me pitanje dovodi do jedinog uratka koji je u svojoj filmskoj karijeri snimio Sean Connery - "The Bowler and the Bunnet" i to o propadanju škotskih brodogradilišta iz 1967. Tih se godina, naime, u Uljaniku počinju proizvoditi brodovi iz dva dijela i to će biti jedan od proizvodnih zenita u brodogradilištu. Drugim riječima, mikro-povijest našeg uspjeha bila je simultana gotovo potpunom propadanju brodogradilišta nekih drugih podneblja na čijem se mjestu šezdesetak godina nakon i sami nalazimo. Njihova je brodogradilišna kultura iznjedrila Oscarom nagrađen film "Seawards the Great Ships" Hilaryja Harrisa. I Škoti su smatrali da su njihova brodogradilišta odveć velika i ukorijenjena u tradiciju da bi propala. Ne znam zvuči li vam to poznato?
Jugoatlantik
Uspjeli ste se u knjizi dotači i filmova koji pričaju o dalekim zemljama, kao "Jugoatlantik", ali sve izvire iz Pule?
- Kako Uljanik nije jedino pulsko brodogradilište već je to bila i Crvena zvijezda, današnji Tehnomont, učinilo mi se nužnim dotaknuti se i njega tim više što je Branko Marjanović snimio čak četiri filma na njihovim tunolovcima izgrađenima 1966. godine. Filmovi "Jugoatlantik", "Ribari se susreću u Abidjanu", "Kao svi ribari svijeta" i "Ajuka Tiagba" govore o pokušaju izlova tune nadomak Obale Bjelokosti za potrebe našeg domaćeg tržišta. Dijelovi Marjanovićevih filmova prvoklasni su etnografski dokumenti. Lišeni senzacionalizma, govore o iznurujućim periodima za posadu na otvorenome moru, dugim danima bez kraja i kopna, dosadi i tropskoj žegi. Gledatelju, uz to, približavaju način i tehniku na koji se riba lovila i skladištila u uvjetima tropskoga sunca u Abidjanu na plus četrdeset stupnjeva celzija što je bilo izazovno.
Puno toga odaje i emisija Jadranbrod, što ste vrlo slikovito prikazali, posebice kroz lik i djelo nekih ljudi koji su i na jedan, ne uvijek direktan način, obilježili određeno razdoblje brodogradilišta.
- Zanimljivo je da ta emisija Televizije Zagreb producirana tijekom konstrukcije broda Aleksandra Serafimovicha počinje prikazom sastava Istra 6 i njihovim pjevačem Antom Ljubom. Naglasak je u njoj, dakle, osim na konstrukciji brodova i na radničkom slobodnom vremenu kao i radničkoj kulturnoj produkciji samoupravnog socijalizma. Glazba je u toj emisiji, u kontekstu kulturne produkcije, u prvom planu i premrežena je s govorom i prikazom izgradnje brodova. Iako ga nikada u tim uradcima ne vidimo, glazbu Nella Milottija često čujemo. Kompozitorov je rad na njihovom zvuku i više nego zamjetan pa se može govoriti o tome da je utjecao na značajan dio glazbene kulise uradaka koji uključuju prikaz Uljanika. U "Jadranbrodu" je "prisutan" uz novinara i kulturnog djelatnika Marijana Fištrovića s pjesmom "Barbe" primijećenom na Melodijama Istre i Kvarnera 1968., dok je u emisiji "Na sred mora krčma jedna (In mezzo al mare…)" Nikole Lorencina, gdje se prati dovršetak Berge Adrije, sudjelovao kao kompozitor i dirigent uz KUD "Lino Mariani".
Posebno emotivna priča je ona o Besi, jer je Pula njezina matična luka.
- Sportska jedrilica Besa književnika Jože Horvata, čija se avantura dvogodišnjeg oplovljivanja svijeta tjedno mogla pratiti u VUS-u, izgrađena je sredinom šezdesetih u Puli, uz veće i zahtjevnije poslove u Uljaniku poput izgradnje broda El Gezira za Sudan. Tjedne će kolumne naknadno pretočiti u putopis u kojem će počesto hvaliti odnosno kritizirati kvalitetu unikatne jedrilice, čija je konstrukcija gotovo improvizirana i čije je tijelo nastajalo prije samih nacrta nužnih za konstrukciju. Brod je bio nekoliko tona teži nego što je prvobitno zamišljeno, što je bilo izazovno pri upravljanju u situacijama u kojima je morao brzo reagirati. Čini se da su se učenici Brodograđevno-tehničke škole koji su, uz inženjere, gradili brod bojali da će potonuti, pa su, pomalo na svoju ruku, pojačavali sve njegove dijelove. Drugim riječima, unikatan i pomalo nekonvencionalan rad brodogradilišta utisnut je u Horvatov jednako toliko nekonvencionalan putopis. Kadrove izgradnje i plovidbe snimila je Renata Horvat koja je zajedno s posadom oplovila svijet kao ravnopravna, a što je u ondašnjoj moreplovnoj kulturi bio svojevrstan presedan.
Iznimno je interesantno i poglavlje knjige ''Od brodogradnje do metafore'', a upravo je ta metafora itekako snažna kroz cjelokupnu ovu naraciju, koja je puno šira od cijelog konteksta knjige?
- Da, tema brodova i njihove metaforike široka je i može se pratiti u teorijskim tekstovima, poput onih Otta Neuratha, Petera Sloterdijka ili Michela Foucaulta, gdje funkcioniraju kao mjesta otuđenja, nesigurnosti ili pak zasebnih epistemologija. Direktnije, može ju se pratiti u politici i simbolici na primjeru Galeba, broda mira i nesvrstanosti. Ipak, svidjela mi se ideja koju zagovara Ante Babaja u filmskoj poemi "Brod" gdje ta moćna plovila vidi kao posrednike između čovjeka i okoliša ili pak kao snažne proteze – "ljudske ruke ispružene za širinama, oči rastvorene u nemir svijeta". Brodovi su u njegovoj interpretaciji "ispravljali prirodu" premrežavajući svijet u uzajamnoj pomoći. Naravno, iako je Babajina metaforika generirana u određenom trenutku, odnosno pedesetih godina, i danas djeluje pomalo naivno jer brodovi su pritom i moćne osvajačke mašine, ona je ipak iznjedrena u brodograđevnoj i pomorskoj zemlji koja je o tim tradicijskim djelatnostima znala mnogo i imala štošta za reći u periodu u kojemu je i nesvrstanost pomalo kucala na vrata.
Budućnost Uljanika
Kako ste uspjeli doći do teže dostupnog materijala za takvu detaljnu studiju?
- Na različite načine, najradije bih rekao da sam se dovijao, ali to bi bila preteška riječ. Najvažnije je saznati koliko i kakvog materijala sadrže pojedini arhivi i donijeti odluku o horizontima istraživanja, do kuda materijalom i analizom želiš i možeš ići. Nakon toga vam preostaje slatka muka pregledavanja pojedinih filmova više desetaka puta gdje ćete uvijek zamijetiti nešto novo. Ne bih rekao da je toliki problem doći do materijala, iako je i to znalo biti izazovno, koliko vidjeti u njemu ono što je bitno, a može biti ne naglašeno pa i pomalo skriveno. Niz je takvih primjera, ali je možda najeklatantniji onaj školskog broda Galeb koji je rekonstruiran u Uljaniku. Nekoliko sam puta pogledao film u kojem je snimljen u pulskim suhim dokovima bez da sam primijetio kako se radi o prvim kadrovima tog broda nakon što je riječkoj luci izronjen pod nazivom RAMB III, odnosno Kiebitz. To su prvi snimci njegove metamorfoze u kojoj su pulski brodograditelji imali ključnu ulogu, ali se to u filmu nigdje ne spominje već je verbalni sadržaj drugačiji i odvlači vas u sasvim drugom pravcu, a fotografija često previše tamna da biste odmah shvatili o čemu se radi.
Povratne informacije čitatelja, posebice nekadašnjih Uljanikovaca?
- Za sada su povratne informacije pozitivne, svako toliko dobijem poneki e-mail kao osvrt na temu kojom se u knjizi bavim. Knjiga je krajem prošle godine objavljena kod zagrebačkog nakladnika Srednja Europa, tako da za reakcije ima vremena na pretek. Knjiga je ionako spor medij. I to mislim u najboljem smislu te fraze. Ono čemu se pak nadam jesu reakcije nekih budućih Uljanikovaca.
Budućnost Uljanika – feniks ili utopija?
- To je vjerojatno tema o kojoj svatko u Puli, a i šire ima svoje mišljenje. Ne znam koliko je pepela ostalo na navozima za feniksovo uskrsnuće. Samo ću reći da bi bilo izrazito loše da se u tom dijelu Pule u potpunosti odustane od mogućnosti proizvodnje i djelatnosti orijentirane k izvozu. Podsjetit ću na dosjetljivu definiciju profesora Miroslava Bertoše koji za Uljanik kaže da je to "najvitalniji i najpoticajniji, najneizbježniji i najproduktivniji punkt u životu grada Pule". Barem dva od ova četiri epiteta morala bi preživjeti ukoliko grad ne želi postati turistički resort i veliki interpretacijski centar na otvorenom.
Nova znanstvena istraživanja?
- Jednom nogom, zapravo, ostajem u ovim temama. Postoji nešto materijala koji nije ušao u knjigu, previše bi ju skrenuo s dominantne teme, pa ću nastaviti raditi na toj građi. A iza toga tko zna, istraživačka avantura djelomično i proizlazi iz neznanja o onome na što tek moraš naići.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
