Udarničke nagrade danas idu samo menadžerskoj kasti

Andrea Matošević
Andrea Matošević

Hiljadarka zvana sirotanovićka zapravo je – heralićka.

Legendarni osmijeh s jugoslavenske hiljadarke pripada Arifu Heraliću, udarniku rada, ljevaču iz Zenice, po nacionalnosti Romu čiji je prekrasan osmijeh osvojio profesionalnog fotografa i završio na novčanici od tisuću dinara, najljepšoj novčanici, bolje rečeno općem mjestu socijalističke Jugoslavije. Lik Alije Sirotanovića, prvog udarnika i osnivača Pokreta za visoku produktivnost rada, osvanuo je na novčanici od 20 tisuća dinara, onoj smeđoj, objavljenoj tek 1987. godine, gotovo na zalasku socijalističke Jugoslavije.

O tome piše dr. sc. Andrea Matošević, etnolog i antropolog, sveučilišni profesor u Puli, u svojoj novoj knjizi „Socijalizam s udarničkim licem“. Pisana je za projekt "Stvaranje socijalističkog čovjeka: hrvatsko društvo i ideologija jugoslavenskog socijalizma" koji financira Hrvatska zaklada za znanost a izvodi Centar za kulturološka i povijesna istraživanja socijalizma (CKPIS) Sveučilišta Jurja Dobrile u Puli. Izdavači knjige su Institut za etnologiju i folkloristiku u Zagrebu (Biblioteka Nova etnografija) i pulsko Sveučilište (Biblioteka CeKaPISarnica). Radništvom u socijalizmu Matošević se bavio i u svojoj prvoj knjizi „Pod zemljom: antropologija rudarenja na Labinštini u 20. stoljeću“, objavljenoj 2011. godine.

Sirotanović jači i od Stahanova

- I mene je iznenadilo, a vidim da nisam jedina koja je živjela u zabludi, kad sam u vašoj knjizi pročitala da se najpopularniji lik s novčanice iz bivše Jugoslavije ne zove Alija Sirotanović i nije bio rudar nego ljevač. I mnogi suvremeni kolumnisti i pisci spominju Sirotanovića s hiljadarke kao simbol rada, udarništva, socijalizma. Zašto je došlo do te zamjene? U hrvatska kina upravo stiže i bosanskohercegovački film Nenada Đurića „Hiljadarka“ u kojem se pak glavni junak s novčanice zove Atif Kurtović i rudar je.

- Film je vjerojatno povijesna fikcija, ali zaista mnogi autori vežu Aliju Sirotanovića s popularnim likom s novčanice. Postoji za to racionalno objašnjenje. Sirotanović je svoj uspjeh od 152 iskopane tone ugljena u brezanskim ugljenokopima 24. srpnja 1949. postigao na vrlo specifičan način. To je bilo u zenitu rezolucije Informbiroa, dakle raskola sa Sovjetima koji su zapravo uspostavili taj natjecateljski sustav u kojem je najveći uspjeh postigao rudar Aleksej Stahanov. E sad, da bi pokazali da je jugoslavenski čovjek i radnik bolji, jači, brži, sposobniji i ingeniozniji, pokreće se pokret za višu produktivnost. Izrijekom se ulazi u natjecanje sa Stahanovom, sučeljavaju se dva sustava, do jučer prijateljska a sada suprotstavljena, i naravno, pobjeda Alije Sirotanovića nad Stahanovim znači neki vid političke pobjede Jugoslavije nad Staljinovim Sovjetskim Savezom. U to vrijeme su udarnici i junaci rada, kakav je i Alija Sirotanović ili Abdurahman Babajić i Sonja Erbežnik, bili neka vrsta, mogli bismo reći, i tehničke i onodobne humanističke avangarde. Ali, vrlo brzo padaju u zaborav i već 60-ih, 70-ih godina ti ljudi postaju gotovo anonimni. Ali opstaje ideja o njima, gdje su, tko su i što su, pa često i filmaši snimaju filmove u kojima nekadašnje udarnike prikazuju slomljenima, umornima, napuštenima. Oni su tada zapravo marginalizirani pa vjerojatno zato i Sirotanović – i po etimologiji prezimena: sirotan koji je radio u rudniku - nije doživljavan trudbenikom koji bi uopće mogao biti na novčanici od 20 tisuća dinara nego su ga ljudi smjestili na novčanicu koja je tada, u doba inflacije, nosila najniže apoene – na tu hiljadarku. Otud zapravo dolazi ta vrlo zanimljiva pogreška.

- Jesu li ti udarnici birani odozgo ili su se sami nametnuli svojim radom? Pokret je, vidimo, i politički osmišljen u točno određenom trenutku. Je li s godinama došlo do inflacije udarnika?

- Pokret je definitivno imao amen s vrha, iako deklarativno nikad udarništvo nije nametano radnicima. I po novinskim člancima i raznim drugim izvorima poput izvještaja vidi se da ljudi i dalje rade nemarno, loše; dakle, udarnici su bili donekle rijetki pojedinci. Udarništvo je niži red junaka rada i njih je bilo puno, ali junaka rada puno manje. Po nekoliko je udarnika bilo u većini poduzeća, natjecali su se i na republičkom nivou s kolegama iz drugih postrojenja. Poduzeće koje bi izvojevalo pobjedu na tim socijalističkim natjecanjima radnika dobivalo bi prijelaznu zastavicu, a nakon što triput ponove takav uspjeh, ostala bi im u trajnom vlasništvu. Do inflacije nikad nije došlo, mada konkretne brojke nemam jer se takve statistike nisu vodile. Udarništvo odnosno radno junaštvo, kao dominantan proizvodni obrazac, opstaje do 1952./53. godine, do kraja prvog petogodišnjeg plana. Nakon toga nema više junaka rada u tom poslijeratnom smislu, već udarništvo poglavito opstaje na radnim akcijama.

- Govorimo o udarništvu na način na koji su ga ustoličili Sovjeti i Aleksej Stahanov, a Jugoslavija slijedila. Što je sa Zapadom? To je ipak svjetski fenomen, veličanje rada u doba zamaha industrijalizacije.

- Veličanje rada poznato je i na Zapadu, u kapitalizmu. Recimo, u Italiji od početka 20. stoljeća postoji titula Cavaliere del lavoro, u SAD-u Knights of Labor, a taylorizam uspostavlja sasvim specifičan odnos prema radnoj svakodnevici. Međutim, sovjetski princip na koji se Jugoslavija u početku direktno pozivala počiva na modelu civilnog rata. Nakon 1917. godine omladince komsomolce, članove Komunističkog saveza Ljenjinove mladeži koji su u tim borbama obavljali posebno teške i opasne zadatke, nazivalo se udarnicima. Oni su bili heroji borbe, a kasnije, znamo, proizvodnja je u gotovo svim socijalističkim zemljama deklarativno podignuta na nivo borbe, borbe s neimaštinom, za boljitak, izgradnju… Tu nalazimo zanimljiv i specifičan topos govora i o udarnicima i o tom vremenu, a to je topos budućnosti, elan prema budućnosti, optimizam – radom u bolju budućnost! I smisao udarništva je bio da sam sebe dokine, da se ljudi izdignu na tu razinu svijesti produktivnog rada i da se uspostave socijalni i ekonomski uvjeti koji bi dopuštali napuštanje koncepta osmosatnog ili desetosatnog radnog dana i uspostave četverosatnog ili petosatnog. Naravno, do te faze se nikad nije došlo.

- Štoviše…

- Da, štoviše. Vraćamo se upravo udarničkom principu bez ovog njegovog simboličnog dijela: svi sve više rade, ako do plaćenog posla mogu doći, ali ono što bismo mogli nazvati udarničkim nagradama sada pripada samo menadžerskoj kasti. (Razgovarala Duška PALIBRK)

(DIO RAZGOVORA IZ PRILOGA "POGLED")


Podijeli: Facebook Twiter