Prijevod knjige Anite Buhin u GKČ-u
Stvaranje socijalističkog identiteta s "okusom mora i soli"
(Snimila: Nina Petrović)
U velikoj dvorani središnje knjižnice u Puli predstavljena je knjiga autorice Anite Buhin pod, dugačkim ali i intrigantnim naslovom »Jugoslavenski socijalizam sa okusom mora, sa okusom soli. Mediteranizacija jugoslavenske popularne kulture pod talijanskim utjecajem 1950-ih i 1960-ih godina«.
Pred punom dvoranom knjigu su, uz samu autoricu, predstavili i Igor Duda, redoviti profesor na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta Jurja Dobrile u Puli te istraživač u sveučilišnom Centru za kulturološka i povijesna istraživanja socijalizma, i Mišo Kapetanović, profesor Austrijske akademije znanosti.
Mnogi identiteti Jugoslavije
Upravo ovu knjigu možemo smatrati njezinom doktorskom disertacijom, a djelo je prevedeno i na engleski jezik (»Yugoslav Socialism – Flavoured with Sea, Flavoured with Salt«), koje je prije dvije godine objavila Srednja Europa iz Zagreba. Prijevod je premijerno predstavljen u Zagrebu 22. ožujka ove godine te su obje knjige dio Biblioteke CeKaPISarnica pulskog CKPIS-a.
Formativno razdoblje jugoslavenske popularne kulture odigravalo se 1950-ih i 1960-ih, gotovo pa istovremeno s razvojem domaćeg i inozemnog turizma na Jadranu. Stoga ne čudi da su popularno-kulturni motivi toga razdoblja velikim dijelom bili povezani sa zvukovima i slikama mora. Nekima su ti audiovizualni podražaji budili uspomene na ljetovanje na Jadranu, dok su drugima pojačavali želju za prvim odlaskom na more i sanjarenje o takvom životu. Za velik su dio stanovništva simbolizirali ideal obećanog socijalističkog dobrog života, dok su strancima nudili istovremeno poznati i egzotični Mediteran. Konačno, nikada u potpunosti dehumanizirana društvenim odnosima kapitalističkog Zapada, jugoslavenska je imaginacija modernog Mediterana bila okarakterizirana »socijalističkim hedonizmom«.
Autorica tvrdi u svojoj knjizi kako je Italija jedina europska zemlja koja se brendirala kao mediteranska dok se Jugoslavija bila brendirala kao mediteranska, srednjoeuropska i balkanska.
- Italija zaista jest jedina zemlja koja se uspjela u tom razdoblju brendirati kao prava mediteranska zemlja. Ostale su zemlje, što zbog geografske smještenosti, što zbog povijesno-kulturnih datosti, bile podijeljene između različitih identiteta koji su se u različitim političko-društvenim okolnostima različito uspijevali izboriti za svoj primat. Pojednostavljeno gledajući, Jugoslavija je bila podijeljena između balkanskog, srednjoeuropskog i mediteranskog identiteta te su različiti identiteti isplivavali kao primarni, ovisno o okolnostima i potrebama, kaže autorica.
Anita Buhin se osvrnula i na fenomen Eurovizije koja je, po njoj, odigrala veliku ulogu 60-ih godina kao neizostavni dio pop-kulture.
Jugoslavenski kulturni proizvodi
- Jugoslavija se definitivno kroz zabavnu glazbu promovirala kao turistička destinacija, pa čak i u kasnijem razdoblju 1970-ih i 1980-ih. Možda je najbolji primjer Eurovizija, na kojoj je Jugoslavija sudjelovala kao jedina socijalistička zemlja. Pitanje koja pjesma će najbolje prikazati višenarodnu socijalističku Jugoslaviju te pitanje izbora između tzv. narodnog melosa i međunarodnih suvremenih trendova proteže se od samih početaka 1960-ih. Kritika, koja je potvrđena i ranim neuspjesima Jugoslavije na samome natjecanju, ide u smjeru da same skladbe i izvođači trebaju odgovarati ideji koju Jugoslavija gradi u inozemstvu, a to je slika sretnih i suncem okupanih ljudi. Pjesme su trebale biti i turistički proizvod za inozemno tržište, u sve većoj borbi za turističke devize s konkurencijom poput Italije i Grčke, objema zemljama koje su se već jasno izbrendirale u glazbeno-turističkom smislu. Pojava Dubrovačkih trubadura 1968. javlja se kao dobrodošlo osvježenje koje će, osim što će plasirati jugoslavensku glazbu na inozemno tržište sa svojom mješavinom tradicije i beata, izreklamirati Dubrovnik, a time i Jugoslaviju, kao turističku destinaciju, smatra Anita Buhin, a kako je došlo do hrvatskog prijevoda, autorica objašnjava na način da je njezina doktorska disertacija pisana na engleskom jeziku, pa je jednostavnije rješenje bilo objaviti je prvo na engleskom, a tek potom na hrvatskom. Iz istog je razloga knjiga prvenstveno namijenjena akademskoj publici i studentima povijesti, i ostalih humanističkih i društvenih znanosti.
- Vjerujem da su tema i stil dovoljno pristupačni da knjiga može privući i širu publiku. Naravno, kako je pisana za stranu publiku, za hrvatskoga čitatelja sigurno ima nekih općih mjesta i suvišnih objašnjavanja nekih pojava i ličnosti koji su nama samorazumljivi. Zbog toga je hrvatsko izdanje ipak prilagođeno našim okolnostima, i tome i je zapravo razlika između engleske i hrvatske inačice, pojašnjava Buhin.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
